Gospođa Azra Begović – Hondo penziju je dočekala kao profesorica hemije u Srednjoj školi u Jablanici. Na to mjesto dolazi 1998. godine, te ostaje sve do 2010. godine. Za tih 12 godina, profesorica Azra je ostavila traga među osobljem i učenicima škole. Kako i sama kaže,  a čega se i njeni učenici najradije sjećaju, trud je uvijek nagrađivala ocjenom više, a đaci su je voljeli zbog empatije koju je imala prema njima. Za jablanica.live Azra  Hondo govori o svom životnom putu, kao i nastavničkom iskustvu u Srednjoj školi u Jablanici.

 

Poštovana gospođo Hondo, za početak našeg razgovora, krenimo sa Vašim obrazovanjem. Upoznajte nas sa Vašim putem od osnovne do više škole.

-Prije svega, hvala na časti koju ste mi ukazali da ovaj intervju bude upravo za Vaš portal, jablanica.live.

U osnovnu školu sam pošla sa 8 godina, bila sam mala i vrlo nestašna pa su mami savjetovali da sačeka godinu dana, da malo odrastem i koliko-toliko uozbiljim. Priroda posla mog tate je bila terenska, tako da smo svake godine, do dvije, mijenjali mjesta stanovanja. Rođena sam u Brčkom, a osnovnu školu upisala u Zenici, gdje sam završila dva razreda. 1955 godine, selimo se u Sarajevo, gdje nastavljam svoje školovanje. Nakon osnovne škole, upisujem gimnaziju, te prirodno-matematički fakultet, odsjek hemija. U gimnaziji sam bila vrlodobar učenik i sve predmete sam jednako voljela, a najviše tjelesno, što je i razumljivo, jer sam bila sportistkinja – atletičarka.

Otkrijte nam kako i zašto ste se opredijelili za ovaj poziv?

-Fakultet sam upisala na vrlo neobičan način.  Moji drugari iz razreda, skoro svi, upisali su pravo, a  najbolja drugarica hemiju.  Nisam mogla da se odlučim šta upisati. Bližio se kraj upisa, uzmem potrebne dokumente i krenem. Odluku sam donijela čekajući tramvaj. Koji tramvaj prvi dođe na stanicu, ulazim u njega, ako ide u pravcu Baščaršije – upisujem pravo, a ako ide u pravcu Ilidže – upisujem hemiju. Tako mi je tramvaj odredio životni poziv i nisam se pokajala.

Gdje i kada se desilo Vaše prvo zaposlenje?

-Po završetku fakulteta nisam radila skoro godinu dana jer mnoge firme nisu imale potrebu za inžinjerom hemije.  Moje prvo zaposlenje je bilo u Loznici, u fabrici za preradu drveta “Viskoza”, gdje sam radila tri godine.  Poslije Loznice, vraćam se u Sarajevo i zapošljavam se u “Klasu”, gdje sam radila 20 nezaboravnih godina. Radila sam u sektoru za razvoj i kontrolu kvaliteta. Uz rad u “Klasu”, 8 godina sam bila vanredni asistent na poljoprivrednom fakultetu, smjer – prerada i kontrola poljoprivrednih proizvoda.
Poslije rata, udajem se u Konjic. Mladost – ludost (smijeh). Zapošljavam se u labaratorij bolnice u Konjicu, gdje sam provela godinu dana. Zašto nisam ostala u bolnici, reći ću samo  da nisam mogla ispuniti uslove  koje su tražili od mene. Poslije sam se opredijelila za školu, jer nisam imala drugog izbora i to je bio pun pogodak i pravi izbor za mene.

Kakve Vi uspomene nosite na Vaš radni vijek?

-Uspomene na radni vijek su predivne, svaki posao sam beskrajno voljela. Imala sam veliku sreću što sam radila u kolektivima  gdje sam stekla veliki broj prijatelja za cijeli život. U školi sam stekla nezaboravno i veliko prijateljstvo u mojoj Sabini Palić i Emini Dedić.

Koje su to, po Vašem iskustvu, dobre i loše strane nastavničkog poziva?

-Ne vidim loše strane nastavničkog poziva, imala bih jedino primjedbu  na obimna gradiva i na dosta nepotrebnih  i opširnih tema, koje opterećuju učenika. Dobra strana je prenošenje znanja i usmjeravanje mladosti, da idu pravim putem, za njihovo bolje sutra. Što se tiče nastavnika, za one koji vole svoj posao, sve je dobro, a za one koji ne vole- sve je loše.

Razlike u obrazovanju i školstvu nekad i sad?

-Razlika u obrazovanju moje i sadašnjih generacija nije velika. Razlika je samo u odgoju današnje omladine, ali…21. je vijek, sistem vrijednosti je poremećen.

Kakav odnos ste imali sa Vašim učenicima?

-Imala sam dobar, prijateljski odnos sa učenicima. Nastojala sam da ih naučim osnovnoj materiji, da im što razumljivije objasnim i uvijek sam napominjala učenicima da uče sa razumijevanjem, a ne napamet. Zahtijevala sam bar minimalno znanje a one koji su se trudili, nagradila bih većom ocjenom.

Kada odlazite u penziju i kako provodite Vaše penzionerske dane?

-U penziju sam otišla 2010.godine. Zamišljala sam penzionerske dane provoditi u putovanju  i uživanju, ali…Čovjek snuje, a Bog određuje. Bolest najbližih ne spriječila  u tome, ali ne žalim, sve je to život.

Za kraj,  Vaša poruka omladini koja se želi baviti  nastavničkim pozivom?

-Šta reći omladini koja želi da se bavi nastavničkim pozivom?! Kao prvo, moraju voljeti ovaj poziv, koji su odabrali i moraju imati empatiju prema djeci, dobre živce i ne smiju imati kratak fitilj.