Mirza Dževlan je već duži niz godina uključen u brojne sfere javnog života Jablanice. Uključen je u brojne korisne aktivnosti u lokalnoj zajednici. Trenutno je rukovodilac pogona HE Jablanica, učestvuje  u donošenju prijedloga rekonstrukcija, sanacija i održavanja HE Jablanica.    Predsjednik je i jedan od osnivača Stolnoteniskog kluba “Hasspin”, te je aktivan i u političkom životu. O svojim raznovrsnim interesovanjima, karijeri, ali i o tome kako vidi svoj grad, za jablanica.live govori magistar elktrotehničkih nauka, Mirza Dževlan.

Tokom cijelog školovanja, Mirza je težio odličnom uspjehu:

“Rođen sam u Jablanici, pravo sam jablaničko dijete i čitav svoj životni dob proveo sam u Jablanici. Osnovnu školu sam završio u Osnovnoj školi “Suljo Čilić”. Prvi dio osnovne škole završio sam u sadašnjoj takozvanoj kasarni, do četvrtog razreda, a peti razred u sadašnjoj srednjoj školi. Ostatak osnovne škole završavam u novoj osnovnoj školi. Bio sam dosta dobar učenik. Ne mogu reći da sam bio najbolji, ali bio sam ili vrlodobar ili odličan, a to je ovisilo o situaciji u mom krugu prijatelja. U suštini, iako je dio moga društva znao drastično pasti u učenju, ja nikad sebi nisam dao drastično da padnem. Uvijek sam htio da budem i malo iznad prosjeka. Od osnovne škole idem na razna takmičenja, gdje sam osvajao brojne diplome i nagrade. Kako iz društvenih, tako i iz prirodnih nauka. Nakon završetka osnovne škole, upisujem se u jablaničku gimnaziju. Ja sam četvrta generacija gimnazije. U startu sam bio jako dobar učenik, a na trećoj i četvrtoj godini sam malo padao u uspjehu, ali u znanju mislim da sam bio uvijek na zadovoljavajućem nivou. Bilo je nekih stvari u tom periodu puberteta koje su bile interesantnije od samog uspjeha u školi. To je bila možda i greška, ali niko nije savršen. Opet, srednju školu završavam sa vrlodobrim uspjehom. U srednjoj školi sam se angažovao  u KUD-u “Pero Bilić” Jablanica i svirao sam  u grupi. Održali smo jako veliki broj zabava, koncerata, gdje je učestvovalo dosta mladih ljudi. Svirao sam gitaru i bubanj. Nakon završetka srednje škole upisao sam se na fakultet. U moje vrijeme, nakon srednjoškolskog školovanja, moralo se ići u JNA, tada je to nama bio ponos. Tamo sam dobio značku primjeran vojnik, prvenstveno zbog zalaganja i vrlo uspješne obuke koju sam u vojsci pokazao. Dobio sam je na prijedlog mojih kolega vojnika, što mi je posebno drago, a ne na osnovu prijedloga starješina. No, to je bila mukotrpna godina jer, zna se, tamo vas čeka strogo izvršavanje obaveza. Probao sam jedno vrijeme vježbati i pripremati se za fakultet, ali nisam imao vremena za to, a niti starješine za to imaju velikog razumijevanja. Nakon povratka iz vojske, slijedio je fakultet.  Upisujem Fakultet elektrotehnike u Tuzli, smjer elektroenergetski.  To je bio jedan period adaptacije, gdje sam trebao prihvatiti nove školske obaveze i steći znanje koje će mi omogućiti prelazak u naredne godine studiranja. Taj dio školovanja sam prošao uspješno i redovno sam došao do četvrte godine. Diplomirao sam sa maksimalnom ocjenom.”

Nakon završetka fakulteta  pozvan je da obavlja funkciju profesora u jablaničkoj srednjoj školi:

“Nakon diplomiranja u roku od 15 dana ja sam se oženio i zaposlio. Malo to za današnje mlade ljude izgleda kao misaona imenica.Zaposlio sam se u Distribuciji Jablanica, 1988. godine. Tu sam radio vrlo uspješno, i stekao sam mnogo dobrih prijatelja. To je bila jedna velika porodica, jako kvalitetan kolektiv, gdje su svi bili spremni jedni za druge učiniti neke daleko veće stvari nego što se podrazumijevaju inače. Tu sam ostao do 1995. godine. Bez obzira na sve, u prošloj državi Jugoslaviji vodilo se računa o ljudima, daleko više nego se to vodi danas. Danas se sve prepušta slučaju. Ljudi se u ovoj državi trebaju definitivno više voljeti i treba se težiti da se ljudim pomogne. Čini mi se da se u čitavom našem današnjem društvu samo pomaže ljudima da odu u inostranstvo. Puna su usta mladih, ali po mom mišljenju, u stvarnosti niko ne vodi računa o njima. Imam troje djece koji su otišli van Jablanice jer u njoj nije bilo uslova da ostanu, a što se tiče države mislim da se u njoj skoro nikako ne brine o djeci i mladima. Nemamo institucije koje se na adekvatan način brinu o mladima, koje bi upućivale mlade u nekom pravcu koji bi im pomogao da lakše doću do  situacije u kojoj bi mogli egzistirati.”

“Po završetku fakulteta mene je zovnuo tadašnji direktor srednje škole, da treba da predajem u srednjoj školi. Vrijednost jednog časa koji održite bila je simbolična. To je bilo čisto da se ne kaže da džaba dolazim, da po ugovoru stoji da se nešto plaća. Od 1988. sam predavao narednih 12 godina. Uporedo sam radio u Distribuciji i kao profesor.  Mogu reći da me veliki broj tadašnjih učenika i danas sa poštovanjem zove profesore i to je za mene velika čast i satisfakcija. Ponosan sam na svu tu djecu  i mislim da su sva ona imala posebnu vrijednost. No, žao mi je da je 70% te djece završilo  u inostranstvu. Kada se sretnemo uvijek se rado ispričamo, ali mi je žao što se sudbina tako poigrala s njima, pa su završili u inostranstvu, a ne u našoj dragoj Jablanici. U moje vrijeme bilo je 6 razreda u jednoj generaciji, a svaki razred sa preko 30 učenika. Sada ne smijete ni upitati koliko ima učenika ima upisano u prvi razred, jer je evidentno da je taj broj vrlo mali. Ako se nešto ne preduzme, Jablanica kao grad će umrijeti.”


“Da se vratimo na temu mog školovanja, i moram reći da me je rat onemogućio u daljnjem školovanju. Vjerovatno da nije bilo rata ja bih uskoro magistrirao i doktorirao, i ko zna u kom pravcu bi se moj život kretao. Bio sam dosta ambiciozan, ali rat je te planove prekinuo. Odmah po završetku rata pokazao sam interes za nastavak školovanja i nakon određenog vremena upisujem postdiplomski studij i magistrirao sam sa prosječnom ocjenom 10. Dobio sam maksimalnu ocjenu i iz magistarskog rada.

Bitno je reći da sam čitavog svog života volontirao i pomagao lokalnu zajednicu. Danas je to možda stran pojam, no ja i dan danas s ponosom volntiram gdje god to mogu. Smatram da se svi moramo odužiti lokalnoj zajednici na mnoge načine.”

 

Mirza je danas rukovodilac pogona HE Jablanica:

“U 1995. godini uslijedio je poziv iz HE Jablanica, trebao im je elektroinžinjer, i ja sam prihvatio taj novi izazov. Nisam dugo razmišljao, mada mi je bilo žao napustiti prethodno radno mjesto. U HE Jablanica prelazim na mjesto inžinjera za elektroopremu. Tu radim

dosta dugo, a nakon određenog vremenskog perioda prelazim na mjesto rukovodica elektroslužbe. Tu ostajem 4 godine, te sam vraćen u prozivodni pogon HE Jablanica na mjesto glavnog inžinjera. Nakon  godinu dana prebačen sam na mjesto rukovodioca pogona, gdje se i sada nalazim. U tom periodu učestvovao sam na poslovima mnogih rekonstrukcija u HE Jablanica. Sada je u HE Jablanica veći dio opreme u kompletno rekonstruisan, ostao je još dio hidromehaničke opreme. Sada je to nova elektrana, sa ponosom govorim da je jedna od najmodernijih u Evropi, a na Balkanu sigurno jeste najmodernija. Mnogi ljudi iz inostranstva kada obiđu HE Jablanica iznenade se kada vide na kojem je nivou i oduševe se. Za naš grad i državu to treba da je posebna čast. Ova elektrana je ekološki posebna priča. Kod nas se praktički ne može desiti da u slučanju pucanja cjevovoda elektrana zagadi okoliš. Takav sistem imamo, da u slučaju pucanja bilo kakvih cjevovoda sve prljavštine ostaju u elektrani. Ako neko prospe neko ulje negdje, to sve ide u jedan poseban bazen ili separator i onda kada se odvoji ulje od vode, i onda se voda ispušta u staro korito rijeke Neretve.”

 

“Inače, imao sam ponude iz inostranih država da odem, ali nisam otišao. Razmišljao sam srcem, volio sam svoj grad, majku, porodicu i to me je ostavilo ovdje. Želja da pomognem gradu me ostavila ovdje.”

Jedan je od suosnivača Stolnoteniskog kluba “Hasspin” Jablanica:

“Dosta dugo se planiralo to osnivanje kluba. Po samom završetku rata okupila se jedna ekipa koja se rekreativno počela baviti stolnim tenisom i onda smo se vremenom upoznali sa ljudima koji su se takmičili u ligama. Stekli smo veliki broj novih prijatelja. Rahmetli Hodžić Hasan, koji je bio daleko veći zaljubljenik od mene, zajedno sa ovom našom ekipom, pokreće inicijativu za osnivanjem stolnoteniskog kluba.  Samo ime “Hasspin” nosi sjećanje na našeg Hasana. Spin je udarac u tenisu, a has su prva tri slova u imenu našeg Hasana. To je lijepa gesta jer je dao veliki doprinos da bi se Klub osnovao. Uvijek je nešto falilo da se taj proces završi do kraja, ili neko nije došao na sastanak i tako slično. Glavne aktivnosti oko osnivanja Kluba vodio je Hodžić Hasan, a nekih godinu dana smo se vrtili u krug. Došlo je do prerane smrti našeg prijatelja Hodžić Hasana, 2010. godine. Bio sam tu

iza njega, kao zaljubljenik u stolni tenis i osjećao sam obavezu da završim taj proces koji je on započeo. 2011. godine u februaru održana je osnivačka skupština “Hasspina” i uključujemo se u stonoteniski savez BiH. Uključili smo se i u ligu odmah za godinu 2011/2012. Moram reći da je jedan vremenski period ova grupa entuzijasta sve troškove snosila sama,iz svog džepa, iz ljubavi prema tenisu. Zatim je naš rad prepoznao Šaćir Buturović, nakon čega nam je dao maksimalnu podršku i zahvaljujući njemu i ostalima koji su pomogli, Klub danas postoji. Jedan period se takmičimo u Prvoj ligi BiH, iznad nas je bila samo Premijer liga i u jednom periodu smo bili 15. klub u BiH, što je za jedan mali grad vrlo veliki uspjeh. Jedne godine smo bili drugi na Kupu BiH. Imamo našeg takmičara Đelmo Edija koji je predstavljao BiH na ligama mladih i bili smo subkadetski treći u državi. Iza Kluba postoji broj uspjeha. Po osnutku Kluba smo odmah krenuli sa organizovanjem tradicionalnog turnira povodom Dana općine Jablanica. Taj turnir je svake godine rastao i kada je otvorena dvorana u Jablanici , taj turnir je imao preko 150 takmičara iz 7 država svijeta i bio je jako lijep turnir. Svi turniri su se mjerili po turniru kakav je bio u Jablanici, na što smo bili posebno ponosni.”

“No, danas svi klubovi muče muku sa djecom, pa tako i “Hasspin”. Djece u sportu je sve manje, sve je teže doći do igrača. Vi znate koliko je broj djece smanjen i u klubovima sa dugom tradicijom, rukomet, fudbal. Svi klubovi s tim muče muku jer veliki broj djece odlazi iz Jablanice. U proteklom periodu upravni odbor Kluba je obezbijedio fenomenalne uslove za rad. Možemo se pohvaliti da niti jedan stolnoteniski klub nema bolje uslove za rad, ali evo šta nam to vrijedi kada je sve manje igrača i djece. Ali mi ćemo se boriti da opstanemo. Naredne godine je reizbor za Upravni odbor Kluba i ovim putem pozivam sve ljude koji su zaineresovani za rad “Hasspina” da se prijave.”

Mirza Dževlan je odnedavno aktivan i u Platformi za

za progres. Obrazložio je svoje razloge ulaska u politiku:

“Oduševio me je profesor Hadžikadić . Trebate otići na Google Scholar i treba pročitati stvari koje je radio. Onda vam je jasno o kakvom se čovjeku radi. Lično mislim da nema u našoj državi političara koji je sposoban da povede ovu našu državu naprijed. Volio bih da me neko demantuje, bio bih najsretniji, ali u našem društvu dolazite na neko mjesto kada vas dovoljno pokvare da mogu manipulisati vama. Hadžikadić nije taj tip čovjeka. Oduševljen sam njegovom iskrenošću i spontanošću i mislim da takvi ljudi mogu napraviti nešto zdravo i izvesti društvo iz dubioze. Naša zemlja je izuzetno bogata, imamo svega, a tu su najsiromašniji ljudi. Ovaj komentar sve govori. A po meni je narod najveći krivac, jer čini pogrešne odluke na izborima. Jablanica je bila jedan od najprosperitetnijih gradova u bivšoj državi. Bili smo drugi po dohotku, zaradama i tako dalje. Od rata ljudi biraju iste političare, a kod nas je najveća nezaposlenost u HNK, veća čak i od Stoca, grada koji je razrušen do temelja. Kada bismo uzeli koji je dohodak po stanovniku, tek bismo došli do podataka o kakvoj se siromaštini u Jablanici radi. Još kada nas autoput zaobiđe, ne smijem zamisliti šta će biti sa Jablanicom. To su moji razlozi ulaska u politiku. Dosadašnje vlasti nisu uopšte razmišljale o zapošlavanju naroda, to odgovorno trvdim, samo su razmišljale kako da ostanu na vlasti. Ne mogu naći ništa u ovom gradu da se izgradilo i da se zaposlilo 10 ljudi odjednom. I ja sam ispratio troje djece. Troje djece sam dao gradu, a ovaj grad je otjerao moju djecu svojom politikom. Osnovna stvar da bi neko ovdje ostao je da se osigura nekakva egzistencija. Na prošlim općinskim izborima glas

je bio 50 KM. Radio sam neke statističke podatke, kupljeno je minimalno 700 glasova, a realno ima daleko više kupljenih glasova. Oko 5 hiljada glasača je izašlo na izbore. Zamjeram ljudima koji nisu izašli na izbore. Trebali su dati glas promjenama, a “ne izaći” na izbore znači dati glas strankama na vlasti.”

Za kraj,naš sugovornik je dao svoju viziju Jablanice u budućnosti iz aspekata politike, HE Jablanica, te sporta:

“Što se tiče preduzeća HE Jablanica, trebalo bi vratiti proizvodnju na nivo kantona. Tada bi bila posebna priča što se tiče elektrane i svima bi nam bilo bolje. Lično mislim da politka u našem kantonu treba sve učiniti da upravu HE vrate u Jablanicu. Trebamo osmisliti razvoj elektrane, kako zaposliti još ljudi. A sada se samo razmišlja kako ovdje smanjiti broj ljudi u svim elektranama. Elektrana je više uposlenih imala nakon rata, nego što ima danas. Ako se ovako nastavi i ako dozvoli naša politika, ne znam da li će jedna trećina sadašnjih zaposlenih ostati.”

“Što se sporta tiče, najbitnije je djecu animirati. Ali kako , u eri laptopa i tehnologije, to je teško pitanje. Djeci se trebaju organizovati putovanja na razna mjesta, i zbog tih par dana što  djeca negdje odu, oni  vrijedno i zdušno treniraju. Na ovakvim osnovama i u ovakvom okruženju, što se sporta tiče, nema neke budućnosti. Trebalo bi nam biti najveće bogatstvo da djecu malo uspijemo odvojiti od ulice, od laptopa i to je maksimum koji možemo izvući za našu sredinu.”

“Što se politike tiče, sve do sada što je rađeno, rađeno je bez strategije i pretežno zbog ličnih interesa. Ništa nije otvoreno jer nisu stvoreni uslovi da se privuku investitori da otvore radna mjesta u Jablanici. Za to su najveći krivci oni koji trebaju obezbijediti uslove za investitore, a nisu ih obezbijedili. Prije nego što su hale na Unisu otvorene, predvidio sam da od toga nema ništa. To gore stoji zatvoreno. Pravi se objekat, a ne znaš ko će doći u njega. Trebalo je napraviti precizan ugovor, gdje bi svako nosio posljedice ako se neka stavka prekrši. A praviti hale od 2 miliona KM na riječ, to je suludo. Dosadašnje stranke su potrošile sve kredite i izigrale povjerenje”, završava Mirza Dževlan za jablanica.live.