Džemil Šišić zvani Droga rođeni je Jablaničanin koji je trenutno nastanjen u Americi. Dok je boravio u Jablanici bio je istaknuti sportista i planinar. Bio je golman u MRK “Turbina” i član Planinarskog društva “Vilinac”.

Za jablanica.live naš sagovornik prisjetio se najvažnijih rukometnih utakmica, putovanja, saigrača, interesantnih planinarskih tura i lokacija koje je posjetio.

 

“1976. godine počinjem se baviti rukometom. Prije nego sam se priključio radu MRK “Turbine” bavio sam se nogometom. Trenirao sam kako junior u FK “Turbini”, tako da sam 1974. pokušao naći neki veći klub. Te 1974. godine sam bio u Borcu travničkom, nakon toga sam otišao u Čelik u Zenicu na probu. Bio sam i u “Željezničaru” Sarajevo, gdje sam našao mog druga, pokojnog Jašara Jelačića. Skupa smo oko 3-4 sedmice proveli u Željezničaru na probi. Nakon tog perioda odlazim u vojsku, a po povratku iz vojske, shvatio sam da od nogometa nema ništa i uključio sam se u rad rukometnog kluba”, kaže Šišić.

 

Prisjetio se i svojih suigrača iz tog perioda.

“Trener je bio rahmetli Zlatan Alikadić – Tazlo i tada je u rukometu bilo dosta gradske raje. Sa mnom su tada trenirali Ramiz Šehić – Kana, Babić Armin – Ćipa, rahmetli Šehić Salko – Ćale, Ivković Bećir, Salem Marić – Cale, Čilić Senad, Lihić iz Podbrežja, Sejo Hamza, pokojni Pero Soldo, braća Tahirović, braća Halebić, Zlatan Kadić – Zlatica, pokojni Momčilo Antić, Burić Maid, Ljeljak Izo, Hindić Picko, Avdo Maksumić i njegov brat Senad, Mešić Samir, Aničić Darko, Kevrić Rahman, Ivica Konrad, Hasan Hindić, Sead Buljina, Šefik Nuhić – Oto, Milenko Avdalović.”

Na pripreme se išlo na more ili na Risovac.

“Igrali smo u Hadžićima, Konjicu, Gornjem Vakufu, Donjem Vakufu, Jajcu, Sarajevu, Briješću, Zenici, Travniku, Vitezu, Banjoj Luci. Trenirali smo na malom stadionu kod autobuske stanice u Jablanici, danas poznatom kao Stadion malih sportova “Zlatan Alikadić – Tazlo. Mi smo se sportom bavili isključivo amaterski. Niko nije tražio novca, a nije ni bilo mogućnosti da se nešto podijeli igračima. Išli bismo na pripreme, nekoliko puta smo išli na more, a većinom smo zimske pripreme imali na Risovcu. Bio je tu dom planinara, a sada je tu skijalište. 1984. godine je napravljen dom na Risovcu i ja sam sa porodicom svakog ljeta išao gore i ostajali bismo barem 7 dana. Tu se ljetovalo i najčešće bi se više familija družilo i išlo skupa. Išlo bi se krajem osmog mjeseca i brali smo biljke, pravili bi se sokovi i tako se spajalo ugodno sa korisnim.”

Džemil se prisjetio važnijih utakmica.

“U to vrijeme rukomet se jako pratio. Ljudi su bili zainteresovani za utakmice, a posjeta je bila jako dobra. Sjećam se jedne važne utakmice, protiv ekipe iz Hadžića. Došli su kod nas na  mali stadion, a to je bilo godinu dana nakon otvaranja spomen-obilježja u Jablanici. Mislim da je to bila 1979. godina. Stadion je bio ispunjen do zadnjeg mjesta, proslava je bila u toku, pa je tog dana u Jablanici bilo i dosta ljudi sa strane. Cijelu utakmicu smo vodili, ali su igrači iz Hadžića došli sa namjernom da provociraju. Na njihove provokacije prvi je nasjeo pokojni Pero Soldo. Njega su izudarali i štipali, čovjeku je dodijalo i napao je igrača. Izbila je masovna tuča, publika je ušla u teren, a utakmica je prekinuta. Kako se to obično dešava, izgubili smo sa 3:0, zbog prekida. Ta utakmica mi je ostala posebno urezana u sjećanje. Također, vrlo važnu utakmicu smo igrali u Ljubuškom. Sa nama je za Ljubuški krenuo jedan autobus od tridesetak navijača. Zajedno sa igračima bilo je oko 50 ljudi u autobusu. Odigrali smo dobru utakmicu i pobijedili smo. Domaći su imali dosta svojih navijača koji su urlali, pa se toga isto sjećam jako dobro.”

Jablanica trenutno nema muški rukometni klub.

“Naravno da bi Jablanica trebala da ima muški klub. Mislim da bi zainteresovane djece bilo. Bolje bi bilo svakako da se omladina bavi rukometom nego da idu po kafićima. Na taj način postaju bolji ljudi, prođu svijeta, vide svašta nešto i sport je broj 1 za odgoj omladine.”

Planinarenjem se Šišić počinje baviti sa 14 godina.

“Planinarenjem sam se počeo relativno rano baviti, sa nekih 14 godina. Sa 16 sam već krenuo u planinu kao vodič. 1969. godine sam vodio jednu grupu iz Sarajeva i tada sam prvi put osjetio najgore draži planine. Izašli smo na pola planine, išli smo preko Plase i Oštrovače i došli smo blizu Hajdučkih vrata. Odjednom se navukla jako gusta magla. Tako gusta da nismo mogli vidjeti čovjeka dva metra ispred sebe. Tu smo stajali, no dosadi stajati jer je hladno. Počeli smo se polako kretati držeći se za ruke. Hodali smo i kružili nikako ne stižući na cilj. U jednom momentu jak je vjetar puhnuo pa je rastjerao maglu. Ugledao sam da smo blizu doma. Tako da je na sreću sve dobro završilo.”

 

“Na Čvrsnici sam sve obišao, dolazio sam na Čvrsnicu sa 5-6 različitih mjesta iz Jablanice. Preko Dive Grabovice, preko Plase, iz Doljana, uz Krkaču, sa Risovca, preko Vitlenice, išli smo i iz Masne Luke gdje je sada crkva. Većinom sam planinario sa Bećom Behremom. Osim njega, tu su i Sejo Omerović, Salih Jusić, od mlađe raje Nijaz Širić, Ristić Slavko….Bio sam i član Planinarskog društva “Vilinac”. Odlaskom iz Jablanice prestajem se baviti planinarenjem. Zadnji put sam 2012. godine posjetio Vilinac sa ekipom iz Jablanice.”

 

Iskusni planinar preporučio je atraktivne lokacije za posjetiti. 

“Ljudima preporučujem da obavezno posjete Veliki Vilinac, Mali Vilinac, Hajdučka vrata, jezero Crvenak, Plasu, Đurinu kolibu, Žlijeb…Dok sam planinario imao sam i četiri marša koja su se zvala “Tragom revolucije”. Prvi marš mi je bio od Gornjeg Vakufa do Jablanice. Imao sam oko 20 godina. Drugi marš sam išao od Jablanice preko Čelebića na Tjentište. Kretalo se iz sela Idbar. Treći marš je bio od Doboja do Tuzle. Trajao je 3 dana. Četvrti marš se zvao Igmanski marš. Svaki dan se u prosjeku prelazilo oko 40 kilometara.”

Za kraj razgovora, Džemil ističe kao se rado sjeti Jablanice.

“Za Jablanicu me vežu velike i jako lijepe uspomene. Tu sam se rodio i završio osnovnu školu. Radio sam u UNISU i iz UNISA  sam otišao u Sarajevo, odakle odlazim u Ameriku. Otprilike u Jablanicu dođem svake 2 godine. Međutim, to zbog koronavirusa posljednje dvije godine nije bilo moguće.”