Jedan od najdugovječnijih hroničara života u Jablanici je Ante Šimić. Gospodin Šimić, jablanička legenda, trenutno ima 93 godine, no uprkos tome, um i pamćenje su mu još uvijek izuzetno oštri. Ante je živa riznica znanja i hronologije Jablanice, a ovom prilikom se prisjetio samo malog djela onoga što ima za ispričati.

Vaše porijeklo, ratni put i kada dolazite u Jablanicu?

– Rođen sam 28. 9. 1927. u Ljubuškom. Potičem iz obitelji koja se bavila sadnjom i obradom duhana. Otac se bavio zidarskim i minerskim poslovima, što je u ono doba bio izuzetno težak posao. U trećoj godini ostajem bez oca. Nisam ga zapamtio. Majka mi je umrla kada sam pohađao završni razred osnovne škole. Sve ovo je imalo velikog uticaja na moj daljni razvoj. Brigu o meni preuzelo je moj brat Mate i njegova supruga. Imali su me namjeru uputiti na daljne školovanje, no u tome ih je, a i mene, omeo Drugi svjetski rat. Kada sam imao 13 godina, stupio sam u radni odnos kod gospodina Franje Maderaca, koji je bio human čovjek i razumio moj položaj, pa me je obrazovao i podučavao. Osposobljen sam za apotekatskog laboranta i pomoćnika. Shvatio prilike u Drugom svjetskom ratu, da mom godištu prijeti opasnost da nas pokupe u vojsku Nezavisne države Hrvatske, a tada smo bili maloljetni. Imao sam 17 godina kada sam sa vršnjacima stupio u Zapadnohercegovački odred. Odred se u novembru 1944. godine rasformirao. Raspoređen sam u treću četu četvrtog bataljona Desete hercegovačke narodno oslobodilačke udarne brigade i Dvadesetdevete hercegovačke narodno oslobodilačke divizije. Poslan sam u brigadnu bolnicu da me osposobe za ratnog bolničara. Brigada kojoj sam pripadao, je iz okoline Širokog Brijega krenula ka Nevesinju, 14.2. 1945. godine, zatim prema Mostaru, pa prema Jablanici. Njemačke snage koje su se povlačile iz Mostara su rušile sve pred sobom, mostove i željezničku prugu, te su tako ometale naše naredovanje. Željeznički tunel na Gostovišću je bio spašen od strane omladinaca. Bilo je usporeno kretanje naše divizije. U to vrijeme sam vidio strašna razaranja. Svaka šina je bila oštećena. U tunelu na Gostovišću su bila puna dva vagona avionskih bombi, sve spremno za razaranje tunela i velikog mosta na Gostovišću. Ali, to im nije uspjelo jer su omladinci to spriječili. Grupa građana koja nas je dočekala bila je zabrinuta za željezničke objekte. Jablanica je bila odsječena u pravcu Mostara, Prozora i Konjica. Dalje se krećemo prema Bradini. Tu sam previo ranjenog domobrana NDH i pripadnika njemačke vojske, i objasnio sam svojim ljudima da su nas tako učili u brigadskoj bolnici i da sam učinio ono što mi je dužnost. Svakom ranjeniku bez obzira iz koje je vojske treba pružiti pomoć. Na Ivanu je bilo vrlo teško. Da ne bi došlo do smrzavanja boraca, mi bolničari smo bili zaduženi za to da bolce stalno dubimo. Na Ivanu je poginulo 618 boraca,a bilo je nekoliko stotina ranjenih. Kada je Ivan zauzet krećemo u pravcu Kiseljaka, oslobađajući Tarčin i u blizini Hadžića smo vodili teške borbe, i tako dalje redom. Imam zapisanu pjesmu sa Ivana: “Oj, Ivane, gusta goro, uzate sam puzat mor'o. Oj, da mi je pet minuti, na Ivanu poginuti”.  Moj prvi susret sa Jablanicom bio je 20.2. 1945. godine, kao ratni bolničar, kada smo konačno oslobodili Jablanicu od njenih okupatora i njihovih pomagača. Moj drugi povratak u Jablanicu desio se 1947. godine, tada sam imao 20 godina, a iza leđa sam imao 30 mjeseci ratne i poratne vojske.

Možete li se prisjetiti stare Jablanice i Jablaničana?

-Jablanica je gradić na rijekama Neretva i Doljanka. Kroz Jablanicu je prolazila makadamska magistrala, put Bosanski Brod – Sarajevo – Konjic- Jablanica – Mostar- Jadransko more. Jablanica je imala željezničku prugu, lijepo uređenu željezničku stanicu, lijepo uređen rasadnik bilja. Hotel sa 22 sobe izgrađen je 1888. godine. Vodovod Vonjevac je kaptiran iznad naselja Mirci. Dovela ga je Austrougarska sa ciljem da se napajaju željezničke lokomotive. Razveli su tada svega 2 česme. Kasnije, kada je proglašena Jugoslavija, ona je Vonjevac razvela na 6 česama kroz grad. Jugoslavija je izgradila stanicu gdje sada boravi naša policija. Jablanica je imala, a i sada ima džamiju u Podbrežju i katoličku crkvu. Jablanica je tada proglašena vazdušnom banjom, ljudi su se dolazili ovdje odmarati. Jablanica je imala više od 10 trgovačkih radnji i objekata. Imali smo obućarsku radnju, kovačku radnju, dvije pekare, osnovnu školu na Gornjoj Koloniji. 1938. godine izgrađena je mala hidroelektrana na Doljanci, a upravnik je bio poznati borac Nikola Bojanović, čiju bistu imamo u parku u Jablanici. Jaruga, kanal sa vodom, nalazio se prekoputa Zlata, ta voda je dovedena u Jablanicu i usput je navodnjavala Bokulju. Jablanica je bila jedan lijep mali grad, prijatam za život. Ako me pitate da se prisjetim nekih Jablaničana, poznavao sam sve Jablaničane od mosta na Doljanci, do mosta u Podbrežju. Hasan Zećo, intelektualac, šef željezničke stanice. Uredno je pratio sva zbivanja, kako u zemlji, tako i u svijetu. Bio je od onih koji je vladao problemima Jablanice. Njegov brat Ibrahim Zećo je bio trgovac i imao je dvije trgovačke radnje. Jednu u centru grada, jednu u donjem dijelu grada. Nekada je bio i načelnik Jablanice. Ivan Falak, nadzornik željezničke pruge, vrlo ugledan čovjek i veliki aktivista Crvenog križa. Redžo Ivković, aktivista Narodnog fronta. Dušan Bjelica, bivši upravnik pošte u Jablanici, direktor trgovačkog preduzeća Jablanka. Karlo Gardaski, knjigovođa, vrlo uzoran čovjek i domaćin. Jovo Mijać, trgovac i vispren čovjek. Imao je trgovačke radnje i van Jablanice. Strahinja Mijać, ugostitelj i sekretar mjesnog Narodnog odbora. Radojka Crnogorac, ugostiteljka i jedno vrijeme šefica kuhinje zdravstvene stanice Jablanica.

Predstavite nam Antu Šimića kao pisca?

-Ja sam bio student više škole za socijalne radnike u Sarajevu. Kada sam apsolvirao u toj školi, 1963. godine, morao sam napisati diplomski rad. Tema je bila “Neki problemi koji negativno utiču na produktivnost u industriji Granita u Jablanici”, a prije toga sam napisao kratku historiju Granita. Koautor sam, sa Perom Kalinićem i Jusufom Begovićem monografije Doljani. Prikupljao sam materijal sa grupom aktivista o razvoju Doljana. Napisao sam knjigu “Općina Jablanica u pokazateljima (1945-1992.) i zdravstvo Jablanice (1945-1955.) – istraživanja, dokumenti, zabilješke, sjećanja”, koja je objavljena 2007. godine. “Mlinovi i stupe za valjanje vunenog platna u općini Jablanica” izlazi 2009. godine. “Treća knjiga”, govori o Škola učenika u privredi pri GP “Hidrogradnja” Jablanica od 3.12. 1947. do 1954. godine. Tu su i dodataci iz Antine bilježnice, izvodi iz “Memoara” doktora Gojka Nikoliša o stanju Centralne bolnice Vrhovnog štaba NOVIPOJ 1943. godine. “Romi u Jablanici” je naredna knjiga. Oni su iseljenici iz akumulacije Jablaničkog jezera. Mahom su živjeli u Ostrošcu i dijelom u naseljima kod Konjica. Većina njih je doselila u Jablanicu u periodu 1951-1954 godina. Skoro svaku obitelj Roma sam poznavao. Oni su bili kalajdžije i majstori. Mogu kazati da je ova nacionalna manjina izuzetno čestita. Kupovali su zemljište od naknada što su dobili od potopljenog zemljišta, gradili kuće i saživjeli su se sa nama. Nikada nismo imali problema sa njima. Ta knjiga je izašla 2015. Ja sam uvijek volio praviti zabilješke, imam mnogo zabilješki. U jednom momentu sam sebi rekao: “Ante, preberi svoju arhivu i zabilješke, osvježi sjećanja, te svojim perom i skromnim spisateljskim mogućnostima opiši razna događanja”. Ovde boravim više od 60 godina. Bio sam u žiži dešavanja i raznih izgradnji u Jablanici, i u žiži mnogih poduhvata i projekata. Nekoliko dana sam proveo u istraživanju, bio sam u arhivu Hercegovine u Mostaru, gdje sam našao vrijedne podatke.

Možemo li čuti Vaše mišljenje o Jablanici nekada i sad?

-Velika je razlika. Kao nebo i zemlja. Ovoga sam se dosta dotakao pričajući o staroj Jablanici i Jablaničanima. Imamo sada lijepo uređen hotel, mnogo ugostiteljskih objekata na magistralnom putu, muzej “Bitka za ranjenike”, sportski centar, moderan dom zdravlja, srednju školu. Pečat razvoju Jablanice su dali mnogi ljudi i aktivisti.

Predstavite nam funkcije koje ste tokom Vašeg radnog vijeka obavljali u Jablanici?

-U periodu 1952-1982. godina, biran sam sa prekidima od Mjesnog narodnog odbora Jablanica za odbornika Narodnog odbora Općine i skupštine općine Jablanica. U dva uzastopna mandata bio sam poslanik u Socijalno-zdravstvenom vijeću skupštine socijalističke republike Bosne i Hercegovine, izborna jedinica Prozor-Tomislav Grad-Jablanica. Bio sam  poslanik angažiran u komisiji za boračka pitanja Narodno oslobodilačkog rata. Bio sam član Komisije za međunarodne odnose  i u Odboru za socijalna pitanja vijeća. A kao odbornik sam 3 puta bio biran kao predsjednik Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama u općini Jablanica. Skoro 30 godina sam proveo u komisijama organa vlasti. To sam napisao i u mojim knjigama. 14 godina sam bio u organima društveno-političkih organizacija. 18 godina sam radio u apoteci. Dao sam svoj doprinos u razvoju Jablanice. Kruna svega je kada je vlast koja je došla 1995. mene birala 3 puta u etičku komisiju Opštinskog vijeća Jablanica, kao uglednog građanina. I sada sam član te komisije. Svoju mladost sam posvetio Jablanici, a Jablanica mi se odužila. Jedan sam od osnivača Saveza boraca Narodno oslobodilačkog rata na mjesnom i općinskom nivou, također sam i jedan od osnivača zdravstvene službe 1947. godine u Jablanici, odbornik 1952. godine mjesnog odbora i 1955. kada je formirana općina Jablanica.

Poznat ste i kao veliki šaljivdžija. Možemo li od Vas čuti neku anegdotu?

-Svako mjesto ima svoje prepoznatljive ljude, veseljake, šerete, pa ih narod, prenoseći sa koljena na koljeno, pomine i prepričava. U Jablanici je godinama radio Jakov Miljković, zvani Njuko. Radio je kao nastavnik muzičkog vaspitanja u osnovnoj školi. Svirao je na harmonici, uveseljavao narod na kulturno-zabavnim priredbama, sijelima i svadbama. Poznat je po sposobnosti da u tili čas obrne smisao riječi, ispjeva pjesmu. Jablanici je u trajnu uspomenu ostavio pjesmu ” Jablanico, grade moj”. Šemsa Širbegović, zvana Begovica, je u Jablanici živjela 36 godina. Za Begovicu su vezane mnoge anegdote. Bila je veliki veseljak, šeret, uvijek nasmijana i raspoložena za šale i doskočice. Obično je posmatrala prolaznike sa prozora svoje kuće ili sjedeći na klupi ispred brijačke radnje. Kod nje su navraćali i stari i mladi. Jozo Galić je bio upravnik lokalnog kina u Jablanici u periodu izgradnje hidroelektrane. Poznat je kao stari robijaš iz vremena stare Jugoslavije. Bio je poznat po pričama o radničkoj klasi. Jozo je čitao mnogo i bio je načitan čovjek. Rješavao je najsloženije enigmatske zadatke, križaljke. Oko njega su se okupljali stari i mladi jer je bio vrlo interesantan. Naravno, tu su i Mujo Beribak, zvani Pinjo, Boško Štefner, Salko Šašić, zvani Kajkan i Hamdija Mango i mnogi drugi.