Međunarodni dan dječije knjige obilježava se 2. aprila svake godine, a cilj obilježavanja jeste ukazati na važnost dječije književnosti i ljubavi prema čitanju.  Ovaj datum je izabran na sam rođendan Hansa Christiana Andersena, najpoznatijeg pisca bajki.  Međunarodni dan dječje knjige ili skraćeno ICBD – International Children’s Book Day osmišljen je kako bi se djeca potaknula na čitanje i kako bi tu naviku održali kroz život.

Upravo o usađivanju ljubavi prema čitanju kod djece razgovarali smo sa učiteljicom zaposlenoj u Osnovnoj školi “Suljo Čilić” u Jablanici, Aidom Čilić. Učiteljica Aida neko je ko kroz svoje dugogodišnje iskustvo rada s djecom, pomoću kreativnog pristupa i metoda, uspijeva potaknuti svoje učenike na čitanje dječijih knjiga, na razmišljanje i komunikaciju o pročitanom. O tome kako malenima otvoriti svijet knjiga i čitanja, te kako ih privoliti da zavole svijet priča i likova u njima, piše Aida Čilić.

“Ja sam učiteljica. Najdivniji i ponekad obeshrabrujući dio mog posla jeste otvoriti malenima svijet knjiga i čitanja. Kakva odgovornost! Ali i predivan užitak upoznavati djecu sa vječnim likovima, bezvremenom literaturom i velikim pitanjima o životu, svijetu i njihovom mjestu u njemu. I svi se slažu  da djeca koja čitaju postaju – odrasli koji misle. Ali kako postići da djeca čitaju više? Nemam recept, ali mogu podijeliti svoje iskustvo.
Prvo, djeca  moraju svaki dan slušati sjajne priče. Možda zvuči očigledno, ali čitanje naglas bogatih, raznolikih tekstova najbolja je  stvar koju možete učiniti kako biste djeci pomogli da postanu čitatelji.  Sada imamo mnogo slikovnica i knjiga za djecu koje odražavaju svakodnevni život djeteta. Djeca imaju svoje dnevne probleme: šestogodišnjaku je teško sa nekim dijeliti šiljalo, a trinaestogodišnjaku je teško dijeliti prijatelje. I upravo zato, djeca trebaju priče koje govore o njihovim problemima i svakodnevnici, pa da i sami mogu govoriti o tome. Kada slušaju ili čitaju sjajne priče, maleni povezuju priče sa vlastitim životom, daju novo značenje priči istražujući šta to znači – za njih. Isto i vi radite kad čitate, zastajete da razmislite i povežete sa onim što već znate ili nečim što vam se desilo.  Djeca trebaju i stihove. Tokom drugog razreda nauče cijelu Ježevu kuću (Branko Ćopić) napamet. Lakoća stihova učini da prave pokrete rukama dok ih izgovaraju praveći od toga svečani čin. Nemjerljiv je osjećaj ponosa da CIJELU KNJIGU znaju izrecitovati.

Drugo, priče bi trebalo da posluže da potičemo djecu da se pitaju, da pitaju, da su začuđeni svijetom i svime što se događa oko njih.  BITI ZAČUĐEN, znatiželjan, propitivati – to  je središte  dubokog i smislenog odnosa s čitanjem. To vrijedi za djete u vrtiću ili nekoga ko radi na doktoratu. Kada se pitamo o onome što smo pročitali, kada postavljamo pitanja – pitanja o tekstu, o sebi i širem svijetu, mi otkrivamo svijet oko nas.    Pa kako potaknuti razgovor?  Možemo započeti s modeliranjem vlastitih pitanja. O čemu je priča? Kako se osjeća lik?  Kako bi ti postupio da si na njegovom/njenom mjestu? Da li se tebi nešto slično desilo? Ispričaj. Šta bi uradili /mislili članovi tvoje porodice?  Šta se moglo uraditi drugačije? Šta da je …?
U učionici kad razgovaramo o priči stalno mijenjamo perspektive. Kako priča izgleda iz perspektive vuka u Crvenkapici? Kako priča izgleda iz perspektive najstarijeg brata?
Jednom smo u razredu napravili suđenje Jacku iz priče „Jack i čarobni grah“ jer je ukrao divu zlatno jaje. Imali smo porotu, sudije, odbranu, iskaze svjedoka… Nekoliko dana smo imali suprostavljene strane, jedna grupa djece je opravdavala Jackovu krađu, druga grupa je osuđivala. Učili smo da tragamo za argumentima i da znamo jasno iskazati mišljenje. Priče nas potiču da promišljamo o sebi, o drugima, a razgovor o priči nas uči da ne donosimo zaključke na brzinu, da znamo argumentovati mišljenje, vidjeti stvari iz mnogo uglova.

Treće, moramo  potaknuti djecu na dijeljenje, na razmjenu mišljenja. Dijeljenje je osnovno za iskustvo čitanja, to nam može potvrditi bilo koji odrasli čitatelj. Šta je prvo što želite učiniti kada završite sjajnu knjigu? Razgovarati s nekim o tome! Uhvatite se za taj instinkt i pokažite djeci da ono što misle i da ono što njihovi  drugari misle ima stvarnu vrijednost.  U učionici, nakon što više puta pročitamo priču  mnogo razgovaramo o njoj. Nedavno smo u petom razredu čitali višestruko nagrađivanu slikovnicu „Princeza u papirnatoj vreći“ koja ni po čemu nije tradicionalna bajka – baš suprotno.
Ideja oko koje se vodila rasprava skoro pola sata je bila:
„ Trebamo li za dobrotu koju pokažemo drugima biti nagrađeni“ ?
Trebali ste vidjeti te male drugare kako iznose argumente i protivargumente, oslanjajuči se na  priča, ali i i sopstveno iskustvo. Priča ih je potaknula da razmatraju značenje  izreke : „ Neka ne zna ljevica šta daje desnica“, mada to nema direktne veze sa pričom, ali je kroz raspravu o dobroti izašlo na površinu.

Da bi djeca čitala moraju imati starije koje im mogu otkriti svijet čitanja, koji ih vode kroz svijet knjiga. Nažalost, cijele generacije su nam odrasle bez slikovnica i čitanja ili pričanja priča. Godinama sam vodila sam  radionice za roditelje i djecu. Čitala sam im slikovnice pripremljene u Power Pointu. Roditelji su jednako očarani pričama kao i djeca.  Mi kao ljudska bića volimo i trebamo priče.”

“Knjige koje ti najviše pomažu su one koje te najviše potiču na mišljenje.”
Theodore Parker