Sadija Klepo žena je nevjerovatne životne priče, biografije. Iz Jablanice u Njemačku odlazi 1992.  godine, kao izbjeglica. Nakon toga uspijeva postići nevjeratne stvari. Dobila je u Berlinu najveće priznanje koje se može dobiti u Njemačkoj: Bundesverdienstkreuz am Bande (Orden za zasluge), koje dodjeljuje predsjednik države. Orden za zasluge Savezne Republike Njemačke utemeljen je 1951. godine kao vidljivi znak priznanja i zahvalnosti pojedincima za njihov osobit angažman u društvu.  Dodjeljuje se zaslužnim osobama koje su se svojom aktivnošću iskazale na području političkog, ekonomsko-socijalnog i duhovnog rada, kao i u sferi djelovanja u izgradnji mira i razumijevanja među ljudima.

U obrazloženju za ovo visoko priznanje piše da je Sadija Klepo „ u ljeto 1992. godine, samo nekoliko sedmica nakon dolaska u Njemačku, započela sa humanitarnim aktivnostima. Neumorno je sakupljala novac i donacije u hrani, odjeći, obući, koje je najvećim dijelom osobno dijelila u svima krajevima ratom zahvaćene domovine i Balkana. Iz humanitarnih konvoja  tokom rata  nastala je humanitarna organizacija ‘Od čovjeka čovjeku’, koja je pune 23 godine angažirana u pomaganju strancima, posebno izbjeglicama u Njemačkoj.

Diplomirana novinarka Sadija Klepo svojim je primjerom i zadržavanjem bh. državljanstva pokazala kako se može biti uspješan u Njemačkoj, a ipak se posvetiti svojoj tradiciji i njegovati svoj maternji jezik. Time je postavila nove standarde u radu sa migrantima u ovoj zemlji i pokrenula niz aktivnosti i projekata, kojima je dokazala ovu tezu. Sadija je inicirala i brojne susrete i saradnju škola u BiH i Bavarskoj, otvorila je prvu školu za mlade izbjeglice bez roditelja u Minhenu,osnovala Centar za jezike i vrtiće za majke izbjeglice.Osim svih ovih aktivnosti, Sadija Klepo već 14 godina na gradskom radiju LORA Minhen volonterski priprema i uređuje tri emisije, od kojih su dvije na bosanskom i njemačkom jeziku. Pokrenula je i manifestaciju “Dani Balkana”, kojom  je željela postići dva cilja: da Evropi prikaže ovaj region u svoj njegovoj ljepoti, bogatstvu tradicija i različitosti kultura, ali i da poveže građane Jugoistočne Evrope u Minhenu i Njemačkoj.

Poštovana gospođo Klepo, možete li nas upoznati sa Vašim životom u Jablanici, prije odlaska u Njemačku?

-Kada sam završila fakultet, 1978. godine, dolazim u Jablanicu, tu sam se udala. Prvo sam tu radila kao Predsjednica omladine, to su bila jako turbulentna vremena, jer je 1978. godine Tito trebao da dođe u Jablanicu. Trebala se proslaviti 35. godišnjica Bitke za ranjenike na Neretvi, i to su bile ogromne pripreme. Mi smo te 1978. godine imali nevjerovatne aktivnosti. Paralelno smo pomagali u gradnji Muzeja, radili smo na izgradnji Sportskog centra i išli na radne akcije. Sa dvije brigade smo išli na radnu akciju Šabac – Sarajevo. Tu sam bila jedina žena komadant brigade, gdje su učestvovala 103 akcijaša iz Jablanice i Prozora. Tu smo bili jedna od najboljih brigada. Bili smo početnici, jer Jablanica prije nije išla na radne akcije, ali smo mi tih godina išli i u Poreč, Titograd, u Vojvodinu, zaista smo bili aktivni. Učestvovali smo na svim mogućim festivalima, u Jablanici je bio Savezni festival amaterskih društava, zatim Susret boraca i omladine, Savezni susret dobrovoljnih davalaca krvi, kažem vam, Jablanica je bila nevjerovatna. Imali smo nov hotel, kuglanu, disko, razne priredbe u sali Muzeja, plesne tečajeve. Zaista bogat život za omladinu. Mladi su počeli da se uključuju i u politički život. Paralelno sa tim omladinskim  radom, bila sam dopisnik za televiziju Prozora i dijelom za Mostar, informisala sam o raznim aktivnostima. Svako jutro sam imala javljanje iz Jablanice, skoro svako jutro, tokom cijele godine bilo je aktivnosti o kojima vrijedi izvijestiti. Onda se pravi i lokalna televizija, čime se ta aktivnost još povećava, a počeli smo izdavati i Jablaničke novine. Izlazile su mjesečno, ja sam bila urednik, zajedno sa Fazlom Dervišbegovićem i Alijom Šljamom, mojim saradnicima. Izlazile su skoro do pred sami rat. To je bio fantastičan period za omladinu. Pun entuzijazma, aktivnosti. Kada sam tek došla iz Sarajeva u Jablanicu, paralelno sa svim ovim aktivnostima sam bila i profesorica. Zaista mi je drago da sam u to vrijeme bila baš u Jablanici, tog vremena se zaista sjećam sa ljubavlju i sa poštovanjem za sve te ljude sa kojima sam radila. Moram da naglasim jednu stvar, Jablanicu su u ratu koji je uslijedio branili ti akcijaši, o kojima je gore bilo riječi, nisu one merhametlije, da se zna. Mi kao da smo slutili , doći će rat, hajde da iskoristimo period koji imamo i da živimo, uživamo. Jablanica je bila mnogo naprednija od Konjica u to vrijeme, nevjerovatno ali je tako. Festivali, manifestacije, akcije, mi smo u to vrijeme prešišali Konjic u mnogim segmentima života.

Kako Vas životni put odvodi u Njemačku?

-Kada su se dešavali prvi demokratski izbori u Bosni i Hercegovini, došli su meni predstavnici SDA stranke i pošto su bili svi nepismeni, pitali su mene mogu li im pomoći da naprave program. Napravila sam im program, Fazlo rahemtli i ja, skitili smo program, i dali smo im to. U Jablanici smo pravili veliki protest, prije rata. Tu se uključila gospođa Mandić, supruga Abrahama Mandića, zatim supruga profesora Juse Begovića, mi žene smo pravile veliki protest protiv rata. Cijela Jablanica se skupila. Bila sam kandidat za skupštinu BiH, jedan ondašnji nastavnik i ja. Organizirala sam mnogo aktivnosti, govorila za radio, TV, na skupovima, a ipak je taj nastavnik izabran, a ne ja. Smatram da je to prvi pad Jablanice. Došla sam  iz Sarajeva, ulagala dan i noć u Jablanicu, dizala omladinu.   Pamtim jednu priliku, bila je jedna djevojka zvala se Marjana Pinjušić, bila je super omadinka, jako sposobna i aktivna. Trebala je ići kao naš delegat na Omladinski kongres u Beogradu. Neki su skočili, njen otac je pjevao ustaške pjesme, dušebrižnici su se bunili. Ja sam rekla ko pjeva zlo ne misli, ako je nekad popio i nešto zapjevao, neka pjeva. Izričito sam tražila da ona ide jer je sposobna. Onaj ko je aktivan, za tu aktivnost treba da bude nagrađen. To je moja parola. Svi ti ljudi, omladinci, niko od njih nije nigdje skrenuo s puta, tako da kažem, nije otišao u nacionalizam. Meni se desilo, kada je SDA pobjedila, da posao izgubim. Prvo što je cigo babi uradio, jeste da babu izbaci s posla. Preko noći sam ostala bez posla i kao familija smo odlučili preseliti u Sarajevo, gdje je moj muž već radio, jer nisam više imala šta tu tražiti, niti sam im više htjela pomagati da sastavljaju programe, kada su me izbacili, onda mogu i sami sastavljati, mislila sam. U Sarajevu sam bila primljena i izabrana za generalnog sekretara reformnih snaga za skupštinske poslanike, znači radila sam u skupštini BiH. Tu me zatiče rat i u martu je moj suprug otišao za Njemačku, imao je  neke poslove tamo. Rekla sam mu da ostane u Njemačkoj, onda sam poslala sestru sa troje djece u aprilu, a ja sam sa 5 hiljada žena i djece, u velikom konvoju krajem maja 1992., otišla za Njemačku. U Jablanici sam organizirala prethodno evakuaciju žena i djece, jer sam imala informaciju o sukobu, da će se Hrvati u Hercegovini podići. Nakon toga sam otišla i sama do Splita i prebacila se u grad pored Kelna, mojoj familiji, mužu i djeci. Tu smo došli kao obične izbjeglice.

 

Prisjetite se perioda rata u Bosni i Hercegovini. Koliko ste Vi, i na  koji način, pomagali našoj Bosni i Hercegovini?

-250 konvoja sam iz Windecka prevezla za Bosnu, u toku rata. Ne postoji mjesto u BiH u koje nisam ušla i pomagala ljudima. Dakle, već prvi konvoj za Jablanicu, kamion namirnica, potrepština, materijala, već početkom novembra. Tri mjeseca nakon što sam stigla kao izbjeglica.  Moje konvoje su organizovali Njemci, iako, obično su se naši ljudi organizovali međusobno. Šta to znači? To znači da su robu Njemci pakovali, to je bila prvoklasna roba, prvoklasno organizovano. Iza toga smo već u januaru imali tri kamiona, koji su se podijelili za Glogošnicu, Ostrožac i Zenicu. Skoro svaki mjesec smo tako imali konvoje. Bili su to kamioni od 40 tona, veliki kamioni. Za mene je skupljala cijela Njemačka. Preko 80 njemačkih organizacija, pomoć za BiH, to je bilo nevjerovatno. Kod naših ljudi se puno krade, prodaje, pa sam na licu mjesta dijelila pomoć.  U Goraždu sam dijelila kompjutere, u Zenici plate novinarima, nije to bila samo hrana, ti paketi pomoći. Nosila sam i ultrazvučne aparate širom Bosne, u Zenici smo podijelili hiljadu torba djeci, spremnih za školu, zatim i u Tuzli, djeci smo dali kompletan školski pribor. To su bile stvari koje su zaista bile potrebne. U Goražde sam odnijela hiljadu trenerki, džempera, cipela, farmerki, vrlo kvalitetnih. U Mostar i Bihać smo ušli prvi, prvi konvoji koji su se uopšte probijali bili su naši konvoji. Kada je Jablanica umirala i bila u velikoj blokadi, 93. godine, donijeli smo lijekove, medicinske aparate, koji su pomogli ljudima i spasili ih.

Kako nastaje udruženje “Hilfe von Mensch zu Mensch”?

-Tri mjeseca nakon što sam došla, osnivam udruženje ” Hilfe von Mensch zu Mensch”. Dakle, ovo sve što smo razgovarali je ustvari radilo to Udruženje. Svi ljudi su davali imena Ljiljan, Sevdah..a nisam željela ići na tu kartu, pa da mi Njemci ništa ne daju. Mi smo, Bosanke, žene, to osnovale, ali sam dala njemački naziv, što smatram da je bio vrlo pametan potez. Dakle, mi ovdje, ljudi iz Njemčke, pomažemo tamo ljudima u Bosni – Mensch zu Mensch.  Tu su bile moje dvije sestre, Alma i Samija, moja jetrva Ramiza Klepo i kasnije dolaze i ostale žene. Mi smo radile i pakovale danju i noću. Jako dobro smo to organizovali, Njemci su nam davali pomoć i podršku. Dobili smo skladište od 8000 kvadrata, imam i sada slike kada se to desilo. Zamislite kamion, 40 tona, ne vidite mu kraja, i trebalo je to napakovati i napuniti sve. Sve je bilo svježe i kvalitetno i ljudi su se radovali našim paketima. Svaki deseti sam otvarala i provjeravala, da vidim da li je sve pravilno urađeno. Sada je ovo udruženje velika organizacija. Danas smo Udruženje za izbjeglice, naše Udruženje pomaže izbjeglicama koje dolaze iz cijelog svijeta da se prilagode društvu. Nekada kada smo mi došli, nije bilo ni savjetovališta, ni učenja jezika. Nama su govorili da kada se rat završi, opet ćemo nazad za naše zemlje, nisu nam dali da učimo jezik.  Svih ovih 30 godina sam radila i na tome da Njemci vide koliko su izbjeglice važne.  Navela sam im moj lični primjer, šta sam ja uradila za 30 godina, a sigurno među izbjeglicama ima još sposobnih ljudi koji su mogli doprinijeti nekom segmentu društva. Treba pustiti ljude da se dokažu, svako ima neko svoje dobro iskustvo. 2005. godine, nakon naše borbe, donesen je zakon da izbjeglice mogu učiti jezik, otvorena su savjetovališta, a mi smo zaista tome doprinijeli. Pravili smo demonstracje po Njemačkoj, da se donese zakon integracije izbjeglica. Ne da ih drže u šumama, kolektivnim smještajima. Tako su na početku i mene, i ja sam onda bila glasna, govoreći da neću da budem u koncentracionom logoru, o čemu su i novine pisale. Iz rata u logor, kao da sam zločinac. Nisam pristajala na to. Sve familije koje su kasnije dolazile bih smještala u njemačke familije. To je za mene idealna integracije, ove žene iz Bosne su vrijedne, pomagale staricama u Njemačkoj, a starice su radile sa djecom da idu u školu i da uče jezik. 1.10. ove godine sam otišla u penziju, od osnivanja sam bila direktorica, skoro 30 godina. Od 2.10. 1992. sam bila direktorica. Zanimljivo je napomenuti da nisam smjela uopšte biti direktorica, jer sam bila pod Duldungom (tolerancija boravka sa privremenom obustavom obavezne deportacije, nije pravo na boravak. To je potvrda koja se izdaje izbeglicama), i nipošto nisam smjela biti direktorica. Kada sam došla kod notarke, pitala sam je kako je prijavila našu organizaciju, budući da sam pod Duldungom. Ona je rekla da nije imala srca da me odbije, bila sam ubjedljiva da hoću da pomognem svom narodu, a ona nije željela da mi stoji na putu. Imamo sada naše vrtiće i obdaništa, centar za jezike, naša savjetovališta u Minhenu i još 10 ostalih opština oko Minhena. Kada je bila kriza 2015. godine, moja je organizacija preuzela brigu o 10,5 hiljada izbjeglica.

Dobitnica ste izuzetnih priznanja. Možemo li čuti nešto više o tome?

-Dobitnica sam više priznanja. 2010. godine sam dobila Zlatnu medalju Bavarske za Evropu. Založila sam se da ljudi Bavarske poštuju Evropu kao našu zajedničku regiju. Prije toga, 2003. dobila sam Zlatni most Balkana. Jedna sam od rijetkih stranaca dobitnika te nagrade. Zlatni most se dodjeljuje ambasadorima, visokim predstavnicima. Jedina sam “normalna” osoba koja sam dobila ovu nagradu. Sve republike bivše Jugoslavije su morale biti saglasne da dobijem ovu nagradu. Nikada nikakvu nagradu nisam dobila u BiH, samo van naše zemlje. Dobila sam nagradu kao počasni građanin  Kosova, iako sam za njih organizovala mnogo manje konvoja nego za Bosnu i Hercegovinu, zatim u Kurdistanu, Iraku, ali nikada u mojoj Bosni. 2015. godine sam dobila orden Bundesverdienstkreuz am Bande. Još uvijek sam državljanka BiH. To je jako zanuimljivo da sam dobila ovu nagradu, jer sam prva osoba koja nije državljanka Njemačke, a da sam dobila nagradu. Nikada nisam dala da se ja negdje predložim, ovo je neko predložio, čak ne znam ni ko je. Postoji komisija koja to ispituje, rad predloženih osoba. Ove godine sam kandidovana za Ženu Evrope. To će se znati do kraja godine, tri su kandidatkinje, među njima i ja.  To je povodom mog angažmana u doba pandemije koronavirusa. Rizična sam skupina ali sam bila angažovana cijelo vrijeme, raznosila pakete na biciklu i u autu, kao omladinka.

 

Kakav je sada Vaš odnos prema Bosni i Hercegovini? Da li često posjećujete Jablanicu i BiH?

-Posjećujem Bosnu i Hercegovinu non stop. U jeku pandemije bila sam u Jablanici, Buturović Polju, u Sarajevu. Bila sam ovdje 2 sedmice. Redovno dolazim, zaista. Imam vikendicu na Jablaničkom jezeru, uglavnom sam tu. Imam rodbine u Jablanici i moju prijateljicu Azru. Moja Azra je najbolji ambasador Jablanice, ona je jedina koja je još davno shvatila značaj dijaspore. Ona je ta koja nas dočekuje, ne samo mene, nego i Helgu, Dijanu, Hrvoja, mnoge ljude. Organizuje nam aktivnosti. Mi ne znamo kako da se ponašamo, a da nam ne kažu da se pušemo, jadni smo u Bosni, jadni smo i u Njemačkoj, jer smo i tamo stranci. Azra je jedna kvalitetna osoba, koja čini da se mi lijepo osjećamo ovdje, da sretnemo prijatelje, da nam se neko nađe. Azra mi je pomogla da u Bosni izganjam penziju. Jedna službenica mi je zatvorila vrata, što je u Njemačkoj nezamislivo. Tamo ako imaš pravo na penziju, oni vas ganjaju, hej možeš dobiti penziju, samo mi donesi taj i taj papir, moramo ti dati penziju. A u Bosni, sjede i piju kafu, ne moraju oni ništa. Azra pomaže svima iz dijaspore, obično svi gledaju samo korist od nas. Bosnu volim, nakon 30 godina nisam se odrekla našeg državljanstva, išla sam sada na glasanje u Njemačkoj i glasala naravno za opoziciju, ne za nacionaliste.  Ja sam u penziji a opet nemam minute slobodno. Evo, i sami ste vidjeli, pomjerila sam naš sastanak. Danas sam bila u uredu, imala sastanke. Sada sam direktorica festivala Dani Balkana. 2021. održava se jubilarni 15. put, u Minhenu, u svim velikim salama, i traje mjesec dana. Imamo koncerte, tribine, bazar, folklorne grupe iz svih krajeva Balkana. Ja sam 2007. osnovala tu manifestaciju. To je nešto prekrasno, susreću se ljudi iz svih zemalja bivše Jugoslavije, plus pridružili su nam se Rumuni i Bugari, sada će i Turci. Svake godine je druga tema, ove godine je bila tema  žene na Balkanu, a dogodine je tema mladi na Balkanu. Želimo predstaviti mlade u dijaspori, kako oni mogu pomoćui Bosni i Balkanu. A i djeca dole su jako dobra, nadarena, pa kako možemo angažovati tu djecu da utiču pozitivno na društvo u kojem žive. Tada cio Minhen bude u znaku Balkana. Imamo i dane filma, gledamo filmove iz raznih krajeva Balkana, koji odgovorajaju temi, a prave ih mladi i tako dalje. Rat je bio grozan, i mi, naše zemlje, moramo se približiti i podsticati mlade da sarađuju. Nama nema druge, nama su Srbi i Hrvati komšije, susjedi. Moramo surađivati na Balkanu. Imamo isti jezik , isti mentalitet, razumijemo se. Sada kada nisam više direktorica Udruženja, želim dati još duše ovom Festivalu.

Za kraj, da li imate neku poruku za stanovnike Bosne i Hercegovine, a možda i Balkana?

-Obratila bih se svojoj Jablanici  i novom gradonačelniku. Treba pamet u glavu, raditi timski. Ništa ovo što sam ja uradila u životu nisam uradila sama. Pravite timove, bistre umove, iskusnije ljude pitajte za savjet. Ko je pametan, zna da nije pametan, da ima nešto što on ne zna da uradi. Mene zovu čuveni političari u Minhenu i pitaju za savjet i mišljenje. Mladi ljudi ne mogu sve sami, nemaju dovoljno iskustva. U Njemačkoj i Jablanici sam uspjela jer sam od sedme godine aktivna, predsjednik omladine, predsjetnik pionira, izviđača, studenata. Zato sam uspjela, stalno sam bila aktivna. Išla sam sa Fifom, organizovali smo ljetovanja. Trebamo raditi kolektivno, a sada je  Damir Šabanović u nezgodnoj situaciji, sve su oči uprte  u njega. Ako Općinsko vijeće njega ne podrži, on sam ne može ništa. Neka ovaj novi tim na vlasti dobro promisli. Neka ne otpisuju dijasporu, bez dijaspore nema Bosne. Mi dijasporci se borimo za Bosnu, to im poručujem, i nema dana da se ostali i ja nismo borili za Bosnu. Umrežite se sa mladim ljudima iz dijaspore, pravimo lobije, zašto da ne. Jablanica sama neće zaposliti ljude i preživjeti, zaista.