Jedna od nastavničkih legendi Osnovne škole “Suljo Čilić” Jablanica je i gospođa Sadeta Cokoja. Punih 40 godina svojim je učenicima predano i temeljito prenosila znanje iz predmeta matematika. Od 2010. godine uživa u penziji, a za jablanica.live sumirala je svoj radni vijek, prisjetila se lijepih uspomena i druženja kako sa učenicima, tako i kolegama, te poslala poruku mladima koji se žele baviti nastavničkim pozivom.

Poštovana gospođo Cokoja, za početak našeg razgovora, krenimo sa Vašim obrazovanjem. Upoznajte nas sa Vašim putem od osnovne do više škole.

-Pripadam generaciji koja je završila osnovnu školu 1963. godine.  Moram naglasiti da je u mom 8b razredu bilo 6 generacija učenika godišta od 1945-1950. Doduše, najviše je bilo učenika rođenih 1948. godine. Imali smo razrednika koji je sve učeničke probleme rješavao na najbolji način. Mi smo generacija-razred koji je slavio četrdesetu godišnjicu završetka osnovne škole, što je rijetkost. To su bile lijepe uspomene.  Te 1963. godine je trebalo odlučiti šta  i gdje dalje, ali kako to obično biva nas je dosta upisalo  Učiteljsku školu u Mostaru, neki u Sarajevu. Tada je i općina dala svima stipendije koje su pomogle  daljem školovanju, iako su bile minimalne. U to vrijeme situacija i prilike nisu bile najbolje, tako da sam prvu godinu vozarila u Mostar sa poznatim “ĆIROM”, čiji eksponat se nalazi na muzeju. Svaki dan sam išla ujutru u 10:00 sati, a vraćala se navečer u 22:00 sata. Ostale godine sam stanovala u Mostaru, što je bilo puno lakše.

Učiteljsku školu sam završila 1967. godine sa željom da se zaposlim  i radim, ali na moju sreću nisam bila primljena u septembru i tada odlučujem da nastavim dalje školovanje na Višoj pedagoškoj školi, gdje upisujem grupu matematika-fizika. Zašto to? Par godina prije je tu grupu predmeta završio i moj brat sa kojim sam bila posebno vezana, pošla njegovim stopama, a i to mi je najviše i ležalo.

Otkrijte nam kako i zašto ste se opredijelili za ovaj poziv?

-Djelimično sam odgovorila na to pitanje, a imala sam oca koji me usmjeravao šta dalje. Sjećam se da je govorio da je taj poziv, poziv učitelja, nastavnika najbolji za žene.Poziv prosvjetnog radnika nije samo zanimanje , to je ljubav prema  djeci, podučavanju, pomaganju i usmjeravanju u sticanju znanja i radnih navika, naravno uz pomoć i saradnju sa roditeljima.

Gdje i kada se desilo Vaše prvo zaposlenje?

-U  vrijeme kada sam završila Višu pedagošku školu nije bilo kadra za nastavu matematike, tako da sam počela raditi u Jablanici, sticajem okolnosti  tad mi je brat otišao na služenje vojnog roka. Drugu godinu sam radila u Ostrošcu i onda čitav radni vijek provodim u mojoj Jablanici i Osnovnoj školi “Suljo Čili”.  To je bilo u zgradi sadašnje srednje škole, sa kabinetima za sve predmete, gdje je bilo puno bolje i ljepše. Ta je škola imala velik broj učenika sa brojnim odjeljenjima što sada nije slučaj. U odjeljenju je prosječno bilo po 35 učenika.

Kakve Vi uspomene nosite na Vaš radni vijek?

-Kada se sjetim vremena kada sam počela raditi onda mi naviru sjećanja na lijepe uspomene, šale i dogodovštine, druženja sa kolegama,jer  nas je bilo dosta mlađih. Bilo je više poštovanja između nas, a i prema starijim kolegama, to se osjećalo da smo mi uvažavali jedni druge.  Moj radni  vijek mogu podijeliti u dvije etape. Jedna do rata 1992. godine, a druga poslije. To se dosta razlikovalo, ali sjećam se da je uvijek bilo dobrih matematičara, da smo učestvovali na takmičenjima koja su se održavala u BiH. Nosim puno lijepih uspomena iz tog perioda.

Koje su to, po Vašem iskustvu, dobre i loše strane nastavničkog poziva?

-Nastavnički poziv ima dosta dobrih strana. Nastanik i učenik   su glavni nosioci  u vaspitno-obrazovnom procesu. Sam osjećaj da učite i naučite dijete nečemu što ga zanima daje obostranu radost i zadovoljstvo. Učestvujete u odgojno-obrazovnom procesu jedne ličnosti, učite ih  da budu dobri ljudi prije svega, koji će sutra doprinijeti razvoju ovog društva. Loše strane ne vidim u ovom momentu, ali i to se desi kad ste nekad nemoćni da riješite neke probleme.

Razlike u obrazovanju i školstvu nekad i sad?

– Velike su razlike u obrazovnom procesu nekad i sad. Nekad je nastavnik koristio kredu, tablu i živu riječ, sad postoje tolike mogućnosti  da djeca mogu doći do svih saznanja što ih interesuje, što je dobro. Sada je posebno težak period,  kako je ova situacija sa pandemijom, koronom, ali nadam se da će i ovo proći, ali  mislim da će ostaviti veliku prazninu u znanju učenika.

Da li je, po Vašem mišljenju,  prosvjetni radnik bio više cijenjen  dok ste Vi radili ili sada?

– Na to pitanje je teško odgovoriti. Mislim da je nekad poziv nastavnika bio više cijenjen, posebno kada sam ja išla u školu, bilo je više poštovanja i od učenika i roditelja, a to se vremenom sve mijenja što opet zavisi od nas samih.  Nastavnik je taj koji uz roditelje priprema djecu za dalji život  i izazove  s kojima će se susretati u društvu i u tom svemu postoji obostrano poštovanje.

Kada odlazite u penziju i kako provodite Vaše penzionerske dane?

-U penziju odlazim u januaru 2010. godine, poslije 40 godina radnog staža. U svakom danu pronalazim nešto  lijepo, dane provodim u ispunjavanju nekih obaveza, hobija koji mi pričinjavaju zadovoljstvo.  Posebno često putujem u Austriju  gdje mi živi kćerka i tamo provodim divne treutke  sa svojim unukama koje su nanine sreće i radosti, u čemu zaista uživam.

Za kraj,  Vaša poruka omladini koja se želi baviti  nastavničkim pozivom?

-Ko se odluči za zvanje nastavnika, tj. prosvjetnog radnika , mora da voli mlade ljude – djecu, da voli svoje zvanje, da pokazuje razumijevanje, da poštuje ličnost svojih učenika, a najbolje govori izreka: “Nije znanje , znanje znati, već je znanje, znanje dati”. Nastavnik podstiče svoje  učenike na  rad, da njihove sposbnosti dođu do izražaja, njihovu krativnost i sl.  Ako želiš da ti život bude matematika, saberi sreću, oduzmi nesreću, pomnoži mladost, podijeli radost, a ljubav kvadriraj. Evo za kraj, za pratioce portala, da se malo zabavite u rješavanju ovog problema: Otac je imao 3 sina i odluči da  im u nasljeđe ostavi 11 konja. Prema očevoj želji najstarji sin bi trebao dobiti 1/2, srednji 1/4, a najmlađi 1/6 nasljeđa. Kako i koliko će svaki sin dobiti konja?