Sabina Halebić je svoj radni vijek provela u Osnovnoj školi “Suljo Čilić” Jablanica, gdje je ostala upamćena kao jedna od omiljenih nastavnica. Kako i sama ističe, i danas joj se učenici rado jave, te se ispričaju kada se sretnu. Iako je važila za nastavnicu sa autoritetom, bivši đaci komentiraju da ono što su kod nastavnice Sabine naučili, ne zaboravljaju. Puna iskustva, znanje je prenosila upečatljivo, tako da je svaki učenik mogao shvatiti o čemu se radi. Sa Sabinom Halebić smo razgovarali o uspomenama koje nosi iz svojih dana provedenih u učionici, te o trenutnom stanju u obrazovnom sistemu.

Kako ste se Vi odlučili za nastavnički poziv? Otkud ljubav prema ovom zvanju?

-Završila sam gimnaziju u Konjicu. Tada je to bila, uz mostarsku gimnaziju, najpriznatija škola. Bilo je izazovno tu školu završiti. Da sada idem u školu, opet bih isto izabrala. To je bila jedna srednja škola koja je davala kompletno obrazovanje, koja je pripremala učenika za sve smjerove. Tu se moglo steći jedno kompletno obrazovanje. Kada tu gimnaziju uporedim sa gimnazijama danas, to nije niti blizu, što se tiče obima i kriterija. Nažalost, to je tako. Moj profesorski kadar nikada neću zaboraviti. Moja profesorica hemije i fizike, Olga, je išla dalje, ispred vremena u kojem je živjela. Stalno nam je ukazivala na nove izvore informacija, a poslije nastave je samoinicijativno organizovala sekciju, kako bismo mogli još više naučiti. Učila nas je da tragamo za nečim što ne pruža samo škola, da se ne ograničimo samo na znanje koje škola pruža, nego da tražimo način da proširujemo svoje znanje. To sam naučila od svojih profesora. Dakle, ljubav prema nastavničkom pozivu je od mojih profesora, kojih se i danas rado sjećam i sa ljubavlju spominjem. Bili su jaki autoriteti, postojala je i jedna distanca, poštovanje učenika prema nastavniku. Ali, u njih smo uvijek imali veliko povjerenje, bez obzira na njihovu strogost. Voljela bih da danas toga ima više. Bitna je uloga nastavnika, nakon roditelja jedna od bitnijih. To su osobe koje udare pečat na našu ličnost za čitav život. Zbog toga sam se opredijelila da upišem hemiju i biologiju. Nikada se nisam pokajala.

Kakvo je Vaše mišljenje o današnjem obrazovnom sistemu? Koje su manjkavosti obrazovnog sistema?

-Mislim da je obrazovanje danas degradirano. U sistemu nije vrednovano i ne zauzima pravo mjesto. A posljedice su katastrofalne. Jer, ako nemamo kvalitetan obrazovni sistem, nemamo ništa kvalitetno. Sav kadar izlazi iz škola, onda nemamo ni dobrog doktora, ni stručnjaka, ni inžinjera, i tako dalje. Obrazovanje se mora postaviti tamo gdje mu je mjesto. Onaj kvalitetni učenički kadar se ne opredijeljuje za nastavnički i profesorski poziv u zadnje vrijeme. Biti ću malo neskoromna, i možda malo nefer, ali to je najviše prosječni kadar, koji se usmjerava na ovaj poziv. A to je jedan hendikep. Ranije su najbolji učenici željeli da postanu prosvjetni radnici. To je jedan od problema. Posebno sam ovo osjetila nakon rata, kada je mladi kadar ulazio u školu, te sam mnogima bila mentor. Jedina osoba koja je na mene ostavila jako snažan dojam je Ilhana Salihamidžić, sada Begović. Rekla sam joj da je stvorena za učionicu, da tu pripada. Kada je počela raditi, završila bi svoju nastavu i dolazila bi na moje časove samo da sluša. Bilježila bi svu interakciju mojih učenika i mene, pitanja koja postavljam i slično. Pitala me je kako se sjetim tako smislenih pitanja. A to je praksa i rad, to se stiče nadograđivanjem sebe, čitav život se nadograđujemo. Puno je cijenim. Kada sam krenula u penziju, ostavila sam joj sve moje skripte, da joj služe u daljnjem radu. Takvog kadra mi trebamo. Ona je samo jedan od primjera kog profila ljudi trebaju biti u obrazovanju. Ima tu dosta kvalitetnih ljudi, no nažalost ima osoba koje su zalutale u ovaj poziv. Sve to utiče na kvalitet obrazovanja. Problem su i nekvalitetni udžbenici. Pisanje udžbenika je preraslo u jedan biznis, toliko ima manjkavosti u tim knjigama, grešaka, nesistematičnosti. Udženici su neprimjereni uzrastu djece, i to je jedan opšti haos što se tiče udžbenika za učenike. Proba se sa nekim reformama danas, da se poboljša taj obrazovni sistem. Jedna od reformi je tražila da učenici sami pročitaju tekst i izvuku najbitnije. Za mene je to bilo gubljenje vremena. Učenici sedmog razreda ne mogu shvatiti šta su pročitali. Vrijeme prolazi, a ništa nisu shvatili i uradili. Nekoliko puta sam taj sistem pokušala primijeniti na času, no odustala sam vrlo brzo. Mislim da je taj pokušaj promašaj, a sama ta reforma je vrlo brzo propala. Sada postoje neki pokušaji inovacija u nastavi, upućena sam. Suština kvalitetne nastave, bilo da je to prije  30 godina ili sad, jeste da se djeca uče logičkom rasuđivanju i da se kroz učenje razvija misaoni proces. To je suština, i ne trebamo komplikovati. Nema tu izmišljanja tople vode. Iz svih predmeta se može podsticati misaoni proces. A to se stiče iskustvom. Kada sam završila fakultet i ušla u učionicu, imala sam osjećaj da sve znam. No, kada sam ušla među djecu, stala sam kao ukopana. Kako ću ja to njima prenijeti, to sve što ja znam, pitala sam se. Pitala sam se da li će djeca mene razumjeti o čemu govorim. Onda sam nakon moje nastave ostajala na časovima profesora gdje sam upijala kako oni to predaju djeci. Ono što mi je u glavi predstavljalo nejasnoće riješila sam tako što bih prisustvovala časovima starijih, renomiranih profesora. Tada sam shvatila suštinu. Da se treba približit djetetu i srž lekcije na upečatljiv način prenijeti, da oni tu suštinu odmah razumiju, dok su na času. Do zadnjeg dana mog rada sam učila. Nikada mi dva časa nisu bila ista. Tok časa je uvijek bio drugačiji. To zavisi u kom pravcu djeca postavljaju pitanja. Najvižnije mi je bilo da me djeca mogu pratiti i da razumiju. Kroz pitanja u toku časa sam provjeravala da li učenici razumiju, mogu li me pratiti. Govorila sam đacima da nikada ne uče nešto što ne razumiju. Gdje su nejasnoće, treba se zaustaviti. Svako bubanje napamet je gubljenje vremena. Bolje je jednu lekciju razumjeti, da razumiješ ono o čemu čitaš i diskutuješ. Ako se jedna oblast ne razumije, a idemo dalje, temelj je loš i sve se urušava. I na kraju se gubi interes za odeđeni predmet, jer ga ne razumiješ. Onda djeca kažu matematika je teška, neću da je učim. A problem je već u osnovima, kada ne razumiju proces zadataka, a gradivo postaje složenije. U dječijoj glavi to sve postaje komplikovanije, dok na kraju ne odustanu od učenja tog predmeta. Mislim da je to do nastavnika, kada nastavnik osjeti da đaci ne mogu pratiti ,treba se zaustaviti. Pa u interakciji sa đacima treba procijeniti koji je to dio koji oni ne razumiju. I nema dalje ići dok se to ne riješi. Djeca se tada pretvore u uho. I onda ih pohvališ kada razumiju. Držanje nastave je jedna vještina. Djeca nisu predmeti, nisu klupe i koji prosvjetni radnik to ne shvati do kraja radnog staža će biti loš profesor. Ne možemo djeci pristupati mehanički. A sve ove reforme koje se provode, imaju za cilj da se postigne da djeca uče sa razumijevanjem. U osnovnoj školi bi se trebalo učiti kako se uči. Ne treba djecu bombardovati sa pojmovima da pamte i da je u glavi enciklopedija. To su nabrajalice. Za to postoje knjige, internet, enciklopedija. Samo treba znati kako do informacije doći i tome djecu učiti. Kada se definicije uče, dijete treba da svaku riječ definicije zna objasniti svojim riječima. Isto je i sa formulama, kako smo došli do formule, šta svako slovo znači. I tu mora da se uključi logika i razmišljanje.

Koji je najbolji način provjere znanja, te da li je, po Vašem mišljenju, sistem ocjenjivanja realan?

-Ne treba učiti samo za ocjenu. Kada đak sutra dođe da radi, niko ga neće pitati za ocjene, nego šta je naučio. Ocjena nije objektivna, niti mjerilo znanja. Nisam zaključivala ocjenu na osnovu prosjeka dobivenih ocjena, već na sveukupnom dojmu o đaku. Tu sam bila fleksibilna. Nastavnik često dođe nervozan, nema strpljenja, a ta ocjena onda bude neadekvatna. Svaka ocjena nosi dio subjektivnosti, toga sam svjesna, da li smo raspoloženi ili nismo. Konstantno treba postavljati pitanja koja sadrže srž, bit lekcije. To je najbolja provjera znanja.

Danas se mnogo govori o tome kako su se djeca “iskvarila”, da djeca više nemaju poštovanja prema autoritetu. Da li je zaista tako? Kako ste Vi u toku Vašeg radnog vijeka riješavali probleme sa djecom?

-Djecu mnogo volim. Mnogo sam pomagala djeci, a da se to ne zna, a posebno djeci koja su bila na margini, neprihvaćena. Djeca su mnogo zahvalna i sve znaju cijeniti. No, nisam ništa radila jer sam očekivala zahvalnost, nego jer sam osjećala dužnost. Dijete koje važi kao nemirno, nikada ga ne treba pred djecom etiketirati nego u četiri oka. Ostaviti dijete nakon časa i obaviti iskren razgovor, da dijete nastavnika doživi kao prijatelja. Primjenjujući ovu metodu, nikad me dijete nije izdalo. Ne treba dijete šikanirati pred razredom. Sve zavisi od pristupa djetetu. Ne možemo generalizirati, svako dijete je priča za sebe. Svaki razgovor je ostajao između mene i učenika. Dijete je onda nastojalo da neprimjereno ponašanje ne ponovi. Treba ubijediti dijete da je to što radi pogrešno, objasniti mu da samo ono gubi. A ni na ocjeni ne treba zakidati jer je dijete nemirno, to je pogrešno. Ključno je da nastavnik bude psiholog i pedagog. Svako dijete ima svoj mikrosvijet, i kada taj svijet zagrebeš to su one nježne, osjetljive dječje psihe. Ako se uspije prodrijeti u taj mikrosvijet, dijete će i nama biti prijatelj. A ako dijete osjeti nerazumijevanje i odbojnost, dobijemo suprotan efekat. I onda tu nema kraja, netrepeljivost raste. A to je ono što sam naglasila prethodno, struktura prosvjetnog radnika nije na određenom nivou zadatka koji treba da obavi. Duboko sam uvjerena u to. Danas je ekonomska situacija loša u porodicama i sve se to odražava na djecu. Trebamo uzeti u obzir i pubertet. To su potezi uzrokovani hormonima, ono kasnije više neće tako razmišljati i raditi. No, uvijek sam na strani djece. Nisu djeca raspuštena, nije tačno. Djeca su uvijek ista. Do sistema je. Do društva, porodice. Puno tu ima prečih koji se trebaju etiketirati. Djeca su na kraju lanca, zadnja karika. Djecu mi oblikujemo, društvo i porodica. Oni su samo produkt ove situacije. Zato sam na strani djece. Sa njima treba raditi, razgovarati. To je ključ. A djeca su prepuštena sama sebi, ulici i onda se očekuje da škola riješi sve probleme. Ne može škola zamijeniti porodicu. A djeca su žrtve, nisu krivi. Kada god upalimo TV možemo vijdeti lopove, drogu, kriminal, a djeca to gledaju. Pa šta onda očekivati od njih? Svi su tu zatajili. Zato sam na stranici učenika. Omladina je predobra obzirom na sredinu i situaciju u kojoj odrastaju. Problemi u obrazovanju su nagominali, kao što vidimo. Jedva sam čekala penziju, jer mnoge stvari nisam mogla više gledati, a da ne mogu ništa pormijeniti. Zaključila bih da su djeca najmanji krivci.