Šaban Čilić je nogometaš, koji je iz rodne Jablanice kao mladić uspio otići u FK “Bjelovar” i tako ostvariti svoj san. Brojne su prepreke koje je morao savladati, ali želja i upurnost da ide dalje su se za Šabana na kraju isplatile. U razgovoru za jablanica.live kaže kako prati jablanički nogomet, svim srcem navija za Fk “Turbinu”, u kojoj ima i mnogo prijatelja i poznanika, te kako mu je drago što je Klub stao na noge i krenuo u pravom smjeru.

Poštovani gospodine Čilić, za početak nam ispričajte kako ste se krenuli baviti nogometom?

“Na samom početku razgovora želim pozdraviti svoju familiju i rodbinu kao i sve moje drage sugrađane,sportaše i sve prijatelje sa kojima se svake godine malo podružim i nije nigdje lijepo kao u svojoj čaršiji. A Vama sa portala jablanica.live želim mnogo uspjeha, da bude dobrih članka i da promičete sve ono što zavređuje, ali i ono što nije dobro da se ukaže kako bi trebalo nešto napraviti da nam svima skupa bude dobro.”

“Želim reći da je moja porodica sportska. Kćerka Emira je sve do nedavno igrala rukomet, dok nije povrijedila ligamente. Dosta dugo se bavila rukometom i trenirala mlađe uzrasne kategorije. 2014. godine bila je proglašena sportašicom grada.  Što se mojih početaka tiče, to su bili teški počeci,  ali i netipični. To je zanimljivo, jer je teško reći kada sam se zapravo počeo baviti nogometom. U mladosti smo kao klinci išli po seoskim turnirima, skupljali se po selima i igrali malog nogometa. Međutim, nikada nisam imao mogućnost da odem u Turbinu. Nama  dječacima sa sela je bilo puno teže doći u grad, zbog prevoza i ostalih okolnosti, nisam imao mogućnost ići u grad.  No, ja sam imao zaista veliku želju da odem u Turbinu na trening. Tek u srednjoj školi, treći razred, na nagovor moga prijatelja Besima Čilića odlazim na trening. On je tada igrao za juniore. I tada i ja dolazim u juniore. U tom vremenu konkurencija je bila zaista jaka, enormno mnogo djece je bilo na treninzima i nogomet je bio popularan. Vjerovali ili ne, u juniorskom dijelu sam četiri puta obukao kopačke – tri treninga i jedna utakmica, to je sve. To je sve što sam odigrao velikog nogometa. Tako da mogu reći da mog početka i nije bilo u pravom smislu riječi.”

Na koji način kreće Vaše ozbiljnije bavljenje nogometom?

“Završio sam srednju školu. Uvijek sam maštao o odlasku u neki bolji klub, a nogomet je bio moja velika ljubav. Nije bilo dana da nisam igrao nogometa sa dječacima u mom selu ili u Ravnoj i Bijeloj, tu smo se sastajali. Uvijek mi je želja bila otići negdje na probu, a teško je bilo iz više razloga, nikoga nisam poznavao u drugim klubovima a i konkurencija je bila strašna. Kao srednjoškolac, nekada nisam trošio novac na užinu nego bih kupio kovertu i slao bih pisma drugim klubovima. To je bila moja tajna tada, i uvijek sam bio u iščekivanju da stigne neki odgovor. Jedne prilike, pošto sam bio redovan čitalac Sportskih novosti, nisam propuštao niti jedan broj, zapazio sam isječak da NK “Mladost” iz Bjelovara traži nogometaše za probu. Na prvu me oglas fascinirao, to je opet probudilo moju želju i nadu, a tada sam imao 17 godina. Usudio sam se njima poslati pismo, roditelji mi nisu branili da im pišem, podržali su me. Stigao je odgovor da dođem na probu, da ih interesujem. I tako kao klinac spakujem kofere i lijepo na voz za Zagreb pa autobus za Bjelovar. Tamo me na kolodvoru čekao doktor kluba. Sjećam se da sam stigao u petak popodne. Odmah u subotu ujutru smo imali trening, a u nedjelju zajednička utakmica. Na treningu nas je bilo 36 igrača. Sve momci za probu iz okolnih mjesta i iz regije. Onda smo imali zajednički ručak i predsjednik je održao govor i rekao da ćemo naknadno svi biti obaviješteni ko je zadovoljio, a ko nije. Spakovao sam kofere i kući. Nakon 7 dana moja rahmetli majka nosi kovertu i ja sam jedva čekao da otvorim. Pisalo je da sam zadovoljio i da se javim za 2 dana u Bjelovar. Za 3 dana se išlo u Prag na pripreme na 15 dana. Ja sam tada bio jako ponosan na samoga sebe. To je za mene bila nagrada što nisam nikada odustajao. Tako počinje moj put u Bjelovaru. Pa nisam ni znao tada gdje je Bjelovar, morao sam pogledati na karti.”

Kako su protekle Vaše prve pripreme sa ekipom Bjelovara

“Te prve pripreme su najljepše pripreme u mojoj karijeri. Ostali smo 15 dana i tri puta na dan smo trenirali. Bilo je to za mene naporno, nisam se ranije susretao sa takvim sistemom rada. 2 mjeseca nakon treninga nisam imao apetita, jer su ti nagli treninzi bili šok za moj organizam. Bilo nam je ograničeno do kada možemo navečer ostajati budni, do 11 h. Tada sam i nešto smršao, dok se nisam navikao na naporne treninge. Pa kada bih došao pod tuš nisam mogao ni stajati, donio bih stolicu, sjeo i tuširao se. Trener je bio Franjo Domić, to mi je prvi trener u Bjelovaru. Bio je striktan, red, rad i disciplina. Dok smo trčali on je bio na čelu, imao je godina, ali je bio jako spreman. Nije se smjelo izostajati s trčanja, ako nisi u stanju izdržati, pokupi kofere i kući.”

Za koje ste sve klubove igrali u toku Vaše karijere?

“Igrao sam  i u Prijedoru, a prije toga i u Đurđevcu i za NK “Pitomača”. U Đurđevcu sam sa timom postigao veliki uspjeh. Ponosim se tim uspjesima. Dva puta u kfalifikacijama smo izborili viši rang. Pobjedili smo Varaždin i tako izborili viši rang.  Dok su oni došli u Đurđevac već su bili zakupili hotel na moru, jer su bili sigurni u prolaz. To nas je kao ekipu razljutilo, i mi ih dobijemo na penale. Šutirao sam odlučujući penal i zabio gol. Tako je ekipa postigla najveći uspjeh u svojoj historiji. Krajem 1987. sam sa Veležom išao na pripreme, ona generacija Emir Tufek, Semir Tufek, Sead Kajtaz, Goran Jurić…Igrao sam još i za konjički Igman, te Mladost Molve.”

Kada se završava Vaša aktivna igračka karijera?

“Moja seniorska karijera je trajala do moje 39. godine.  Završio sam karijeru u Dravi iz Novigrada, to je moja zadnja seniorska ekipa gdje sam igrao. Onda sam preuzeo seniorski tim Graničara, to su moji trenerski počeci. Mlađe kategorije sam trenirao 12 godina, također u Graničaru. Seniorski tim Graničara sam vodio u sezoni 2013/2014. U mlađim kategorijama sam imao uspjeha, na turniru 2006. godine u Nantu u Francuskoj. Taj turnir je tradicionalan već nekih 40 godina, a broji 11 međunarodnih ekipa i 14 ekipa iz Francuske. Od 24 ekipe te godine, mi smo bili 18. mjesto, a godinu kasnije, 2007., bili smo 4. mjesto. Imali smo šansu i za finale, međutim na kraju igramo za treće mjesto i izgubili smo od jedne francuske ekipe. To je bio izuzetan trenerski uspjeh.”

Bili ste aktivni i kao veteran. Možemo li čuti nešto Više o tome?

“Aktivirao sam se u veteranskom dijelu. U Hrvatskoj je to izuzetno organizovano, samo u mojoj županiji imaju dvije lige sa po 10 ekipa veterana. Sve je isto kao i u seniorskoj konkurenciji, registracije i tako dalje, samo što se za veterane može nastupati nakon navršene 33. godine živote. Moram se pohvaliti da se moja generacija okupila i 2014., 2015. i 2016. godine smo bili prvaci. Prvak ide na završnicu u Rovinj, za prvaka Hrvatske u veteranskom dijelu. Sada radim u jednoj zagrebačkoj firmi i dosta sam na relaciji Hrvatska-Njemačka, nemam toliko vremena da se bavim trenerskim poslom i da učestvujem u ligi za veterane. Trenutno mi nogomet dosta nedostaje, a vidjet ćemo u budućnosti šta će biti.”

Da li pratite rad Nogometnog kluba “Turbina”?

“Turbinu i sada pratim ,moji su prijatelji dole, Admir Avdić – njega znam stvarno dobro. Nađemo se na piću dole. Znam i Enu Halilhodžića, često razgovaramo o nogometu. Drago mi je što je Avdić uzeo pionire i čestitam mu na tome što je napravio u zadnje vrijeme. Prethodnih godina kada sam dolazio, rastužila me situacija, jer je Turbina bila pala zaista nisko.Slabo se radilo, Klub je bio na rubu gašenja i propasti. Ta situacija me bila pogodila. Mi smo sportski grad i možemo biti ponosni na sve naše igrače i ljude. Dok sam bio u Nantu na turniru, pozvao sam se na Vahida Halilhodžića, rekao sam da smo iz istog mjesta.  Onda su nas proveli kroz njihov stadion, gdje god smo htjeli, a prije toga nismo mogli pristupiti stadionu. Mnogo su nas pripazili nakon spomena Vahida, eto to je kada se možeš pozvati na našeg čovjeka.”

Za kraj, možete li uporediti stanje u bh. nogometu sa stanjem u nogometu Hrvatske?

“Smatram da smo mi, iz Bosne i Hercegovine, a na prostoru bivše Jugoslavije, najtalentovanija nacija. Činjenično je stanje da iz naše BiH u razne selekcije Hrvatske dolaze naši, bilo da su im roditelji iz Bosne ili djeca. Pogledajte sve selekcije Hrvatske u rukometu, košarci, nogometu, mnogo je naših ljudi. Što se tiče organizacije i rada Hrvatska je korak iznad nas. Škole nogometa su ovdje jako dobre i ozbiljne, ali opet se ne mogu podočiti talentom kao mi. Sa ponosom uvijek ističem i hvalim moj rodni kraj.Ponosan sam na sve sportaše koje je Jablanica kao mala sredina iznjedrila. Pogledajte koliko stanovnika imamo, a koliko sportista prve klase, to je nevjerovatno. “