Amadeo Mandić, jablanički pilot, iza sebe ima preko 1000 sati naleta provedenih u zraku, iako aktivno ne leti još od 1991. godine.

Ovm prilikom otkrio je put koji je prošao, s ciljem ostvarenja dječačkog sna o letenju, a sve zahvaljujući znanju, vještinama, velikoj predanosti i odricanjima.

Naime, nakon osnovne škole u Jablanici, dolazi srednja vojna gimnazija u Mostaru, te vojna akademija u Zadru. Za jablanica.live ispričao je više o svojoj pilotskoj karijeri, školovanju, ali i anegdotama koje su ga pratile tokom bogate karijere.

Od prvog susreta sa pilotima i avionima, sve je podređeno tome da postane pilot, priča Mandić:

“Kada sam imao 6 godina, otišao sam sa roditeljima na aerodrom u Dubrovnik. Tada sam se prvi put sreo sa avionima i pilotima. Već tada sam osjećao da je to poziv za mene i kasnije odlučujem da se potpuno posvetim tom cilju. Osnovnu školu završavam u Jablanici. Da bih se upisao u vojnu školu morao sam biti odličan đak. Na kraju osmog razreda sam predao molbu u vojnu školu za pilota. Tada sam primljen, s tim da sam morao još proći zdravstvene preglede u Beogradu, koji su trajali 7 dana. Ti pregledi su zaista detaljni. Tada je utvrđeno da mi je vid dobar, srce zdravo, itd., dakle da mogu postati pilotom.

Također, sve do 45.-te godine života, pilot svake godine ima detaljne sistemtske preglede. Od glave do pete. Od neuropsihologa, do kardiologa. Strogo se prati zdravstveni karton pilota. A kada je letački dan, tada se svaki dan pregledaju tlak i puls. Ne smije pilot biti niti prehlađen, ipak se rati o velikim brzinama i visinama.
Da se vratim na školovanje, od 3000 kandidata ukupno prijavljenih, primalo se 160 kandidata. Kada sam stigao kući, nakon nekog vremena, stigla je koverta u kojoj se krio odgovor da li sam primljen. Roditelji su tu kovertu sakrili od mene, nisu baš bili sretni što sam primljen, jer je to rizičan poziv. No, na moje insistiranje, vidio sam rezultate i krenuo sa pripremama za srednju vazduhoplovnu gimnaziju.”

“Srednja vazduhoplovna vojna gimnazija je trajala 4 godine. Izuzetno kvalitetna škola, sa izuzetno kvalitetnim profesorima. Ta škola je bila jako zahtjevna. Čitavo to školovanje je bilo jedna selekcija. 160 nas je krenulo, a dosta đaka je otpalo u toku školovanja. Tu sam prošao i padobransku obuku, sa 16. godina. Imao sam dakle 2 skoka sa 1000m, kako bih se znao ponašati u slučaju da napustim avion, ukoliko dođe do opasnosti i katapultiranja. Od nas 160, 80 nas je na kraju završilo. Birali su se zaista najbolji i vršene su ozbiljne selekcije. A bila je stroga selekcija jer je i izbora bilo. Nakon srednje škole idem na Akademiju u Zadar. Akademija ciljana za školovanje pilota, koja je trajala 4 godine. Tek tu dolazi prava praksa, sve do tada sam imao obimnu teoriju. Tu su fizika, matematika, geografija i taj teoretski dio je dosta težak. I dosta se čeka na sami praktični dio i sjedanje u avion. 6 godina se radi na teoriji, pa se tek onda prelazi na letenje i sjeda se u letjelicu. Međutim, dosta je onih koji su bili izuzetno dobri đaci, ali loši u praktičnom dijelu, i tu su odustali. Dakle, mora pilot imati i određenu dozu talenta za taj posao. Nisu imali “ruku” za to, da bi se dalje nastavili uspješno obučavati za taj posao. Ja sam, što se letenja tiče, imao sve desetke. U tom dijelu sam bio nadaren.”

Svaki pilot ima i svoj omiljeni model zrakoplova:

“To je Super Galeb G-4. Maksimalna brzina mu je 990 km/h. Radi se o školsko-jurišnom zrakoplovu jugoslavenske proizvodnje. Odličan  avion za letenje, sa hidrauličkim komandama. Imao je sjedište za katapult, koje je služilo u slučaju da se desi požar motora i da se nemate vremena odvezati. Avion je bio izvanredno opremljen.”


O anegdotama pilota iz Jablanice svojevremeno su i novine pisale:

“To je bilo negdje ‘89-te godine u Zadru. Trebao sam imate letenje i rekao sam supruzi da ću je pozdraviti tom prilikom, a ona nije vjerovala. Tako sam tog jutra u Zadru naveo eskadrilu, grupu od 12 aviona da proletimo blizu balkona, na 15-tak metara, nagovorio sam svoje kolege da to uradimo. Naravno, sve je izvedeno u granicama bezbjednog letenja. Istakao bih i događaj kada sam preletio iznad Jablanice. Svaki pilot ima želju da leti iznad svog mjesta. I ja sam proletio iznad Jablanice. Iz Mostara sam trebao letiti prema Zadru, to je bilo ‘90-tih godina. Digli smo se iznad Prenja, i u momentu sam odlučio da letim do Jablanice, nisam mogao odoliti. Tako sam vrlo nisko 2-3 puta nadletio Jablanicu i onda otišao za Zadar. To je bio moj pozdrav raji, što je umalo smatrano agresijom na Jablanicu, no avion je bio nenaoružan, i sve je bilo u granicama bezbjednoga, naravno. Sjećam se i kada sam bio u školi za pilota, nastavnik me u jednom trenutku upitao koji je najbolji pilot na svijetu. Ja sam bio zatečen i počeo nabrajati imena od Klostermana, “Crvenog barona”, itd. Na to mi je nastavnik odgovorio da to nije tačno. Najbolji pilot je onaj koji dočeka penziju, što znači da trebate ostati živi i ako dočekate penziju kao pilot, vi ste najbolji.”

O današnjem  avio-saobraćaju u BiH, i o problemima koje  susreće kao pomoćnik ministra FBiH prometa i komunikacije, Mandić kaže:

“Globalna avioindustrija, što naravno uključuje i aerodrome, a zbog pandemije koronavirusa, suočila se s gubicima od više milijardi dolara već u prvom četveromjesečju 2020. godine, a neminovno je da će se utjecaj pandemije proširiti i na cijelu ovu godinu, pa i narednu. Prema zvaničnim podacima krovne globalne asocijacije aerodroma ACI-a, posljedice koje je pandemija  uzrokovala kada je u pitanju poslovanje aerodroma su ogromne. Kriza je to s kakvom se do sada nismo susreli. Ilustracije radi, aerodromi su, za vrijeme globalne ekonomske krize u toku 2009. godine, izgubili 100 miliona putnika, a kao posljedicu aktuelne pandemije samo u martu ove godine je zabilježen navedeni pad prometa putnika. Prema procjenama ACI-ja, očekivani prihodi aerodroma na globalnom nivou bi se uslijed globalne pandemije  u 2020. godini mogli smanjiti za gotovo 50% u odnosu na planirane prihode. Također, očekuje se pad putničkog prometa za gotovo 40%, što je 3,6 milijardi putnika na globalnom nivou. Iako se očekivalo da će avioindustrija generirati oko 172 milijarde dolara, sada stručnjaci ACI-ja predviđaju da bi ista mogla izgubiti oko 45% ili više od 76 milijardi dolara do kraja ove godine.

“Konkretno kod nas zbog pandemije koronavirusa civilni zračni saobračaj bilježi ogromne gubitke. Otkazivanje letova i prizemljenje aviona uzrokovano pandemijom koronavirusa (COVID – 19) pogodilo je cjelokupan aerodromski sistem u FBiH. Međudržavne restrikcije, uslijed kojih je došlo do velikog broja otkazivanja letova sa aerodroma u cijelom svijetu odrazilo se i na aerodrome u FBiH Sarajevo, Tuzla i Mostar. Budući da je Sarajevo, kao glavni grad, saobraćajno, ekonomsko i političko sjedište Bosne i Hercegovine, očuvanje ekonomske stabilnosti preduzeća MAS bi trebalo da bude jedan od strateških ciljeva Federacije BiH, kako bi se zaštitila radna mjesta, podigao obim zračnog saobraćaja i pomoglo avioindustriji i aerodromima, a posebno Međunarodnom aerodromu Sarajevo, kao našem ubjedljivo najznačajnijem aerodromu, da se što prije oporavi od posljedica krize.”

Amadeo iza sebe ima i karijeru direktora Federalne direkcije za civilnu avijaciju i pomoćnika ministra FBiH:

“Došao sam na čelo FEDCAD 2010. godine i ostao do 2013. godine. Izuzetno sam ponosan na taj period u kojem sam od direkcije koja je imala 20-tak uposlenih stvorio direkciju sa više od 150 uposlenih, od imovine direkcije koja je bila oko 3 miliona KM kada sam došao ostavio sam direkciju sa imovinom od preko 30 miliona KM.

“Nabavio sam i prvi radar za kontrolu leta na sarajevskom aerodromu, odškolovao specifičan kvalitetan kadar. Preuzeo aerodromske i prilazne kontrole leta na aerodromima Sarajevo, Mostar i Tuzla od Snaga SFOR-a kada smo po prvi put nakon rata počeli da pružamo usluge kontrole leta vlastitim kadrovima i tehničkim sredstvima. Mislim da sam jedan od direktora u BiH rijetkih koji je nakon odlaska sa funkcije direktora ostavio direkciju bez ijednog kredita, zaduženja prema bilo kome od uposlenih, pa do raznih firmi sa kojima smo poslovali i ostavio račun u plusu u iznosu preko 2 miliona KM. Na sve sam to zaista ponosan i znam da sam nešto ostavio pozitivno iza sebe.”

Posao borbenog pilota sa sobom nosi i određeni rizike i opasnosti. Tako je i naš sugovornik u svojoj dugogodišnjoj karijeri imao neugodnih iskustava:

“Jedne prilike desio se otkaz motora u zoni akrobatskog letenja, kada sam imao pumpanje kompresora motora aviona. Tada sam morao zaustaviti rad motora u zraku i ponovno ga pokrenuti kako bi se rad motora stabilizovao, inače bih se morao katapultirati i napustiti avion. Međutim, nakon uspješnog ponovnog pokretanja motora nastavio sam sa radom i izvođenjem vježbi,  što je bilo opasno, ali želja da se ne prekida let bez obzira na opasnost je bila tolika da sam tražio da nastavim sa letom, što mi naravno nije odobreno.”

Za kraj razgovora, Amadeo Mandić je imao poruku za sve mlade ljude koji žele izgraditi karijeru pilota:

“Biti pilot je san skoro svakog dječaka, pa i djevojčice danas, jer sada imate dosta i žena pilota, što baš nije bio slučaj kada sam ja išao u školu za pilota. Danas su one ravnopravne i u ovom pozivu. Biti pilot je jedan od najbolje plaćenih poslova današnjice, također je jedan od najtraženijih poslova diljem svijeta. Kao i u svakom pozivu, a pogotovo u pilotskom, pored savršenog zdravstvenog stanja, morate jako voliti ovaj poziv što je preduslov da savladate sve prepreke i odricanja kako biste postali pilot. Morate imati i jednu dozu nadarenosti. Uporedio bih to sa fudbalerom. Svi mi znamo šutnuti loptu, ali je mali broj onih koji će šutnuti loptu tamo gdje oni žele i gdje treba. Dakle potreban je i talent pored sveopšteg znanja iz raznih oblasti fizike, matematike, geografije itd.”

“Morate biti zdravi psihofizički, hrabri, izdržljivi, uporni, odlučni. Ne odustajati od svojih ciljeva – bez obzira na prepreke. Ako avion na npr. ide 1000km/h, vi morate razmišljati 2000km/h, dakle duplo brže, kako bi ste uspješno i sigurno obavljali posao pilota i izvršili svaki postavljeni zadatak.”

“Iskoristio bih priliku i pozdravio svu raju iz Jablanice. To je zaista grad kome se uvijek vraćam i koji je u mome srcu, ma gdje se ja nalazio i koliko bio odsutan. Jablanicu smatram svojim gradom, poručio je Amadeo Mandić na kraju razgovora.