Mirsad Ramić je jedan od nogometaša koji potvrđuju tradiciju kvalitete rada u FK Turbina. Za samo jednu godinu igranja u prvoj ekipi Turbine, uspijeva skrenuti pažnju na sebe. Iza sebe ima zavidnu karijeru, dok trenutno nastupa kao napadač centra FK Tuzla City u Premijer ligi Bosne i Hercegovine.

Dolazite iz sportske porodice. Možete li nam predstaviti sportski put Vaše porodice?

-Tako je, dolazim  iz sportske porodice. Krenuo sam očevim stopama, i on je također bio profesionalni fudbaler, koji  je ostavio dubok trag igrajuci na stoperskoj  i bočnoj poziciji. Svi ga pamte kao srčanog i borbenog igrača. Ja sam se rodio 1992. godine, kada je rat krenuo. Ali, po pričama mog oca i ljudi koji su pratili njegov rad, on je imao ponuda da ide dalje. Možda bi napravio blistavu karijeru, ali ostao je vjeran Turbini, i kako kaže, ne kaje se ni zbog čega. Tako je valjda trebalo da bude. Moja sestra Amra aktivno se bavila rukometom od svoje sedme godine. Ona je  aktivna još uvijek, ali sada više rekreativno, budući da ima porodične obaveze oko djeteta. Ona je vrlo uspješno igrala lijevo krilo. Godinama je među prvih 7 branila boje Turbine.

Vi ste krenuli u FK Turbini. Ko su bili Vaši tadašnji treneri i suigrači? Možete li se prisjetiti tog perioda? Kakav ste tim bili ?

-Da, krenuo sam trenirati, pa mislim da sam imao 7 godina. Davno je to bilo. Moj prvi trener je bio Adil Klepo, pa poslije toga Darmin Begić, Ado Bešić, rahmetli Mujke… Bilo je dosta trenera koje sam prošao u Turbini. Pamtim i suigrače. Neki još igraju, kao npr. Benjamin Tatar. On je mlađi od mene, ali je toliko odskakao od svoje generacije da je igrao sa 3-4 godine starijim momcima. Sjećam se te jedne kadetske sezone, gdje sam ja dao 30 golova, a Benjo je imao preko 20 asistencija. Za prvi tim Turbine sam debitovao sa 16 godina i sjećam se te radosti kao dijete kada dođes u prvi tim, a tamo igraju Muamer Vila, Suad Vila, Amir Hadžiomerović, Dženan Saltaga i drugi. Tu je stvarno bilo odličnih igrača, a debi sam imao protiv Tomislava u gostima i zadržao sam se tu u Turbini jednu godinu i onda odlazim za Željezničar – juniore. Tu sam ostao pola sezone i onda kreće moja, da kažemo, mnogo ozbiljnija karijera.

Kako se dalje odvija Vaša karijera?

-Dakle, kako sam već napomenuo, dolazim u juniore Željezničara, gdje za poluzesonu – to jest 12 utakmica, zabijam 14 golova. Onda potpisujem svoj profesionalni prvi ugovor sa Željezničarom na 3 godine. Moram reći da sam primljen ekstra. To su sve bili dobri ljudi, dobri igrači…Naglasio bih da, tada kada sam došao, da je ta sezona najuspješnija dupla kruna na čelu sa Mirsadom Bešlijom i Zajkom Zebom. To sve govori, sa kojim igračima sam dijelio svlačionicu. A igrao sam u još Travniku, Goraždu, Zvijezdi iz Gradačca, Gošk iz Gabele i sada Tuzla City.

Izgleda da ste ušli u golgeterski niz. Naime, u jednoj od pripremnih  utakmica ste nedavno postigli 5 pogodaka. Kako to komentarišete, znači li to da ste na vrhuncu forme?

-Pa da, u prijateljskoj utakmici protiv Zvijezde 09 sam dao četiri gola za poluvrijeme. A jaka je konkurencija, ovdje svaku šansu treba iskoristiti. Sigurno da su ovo najzrelije godine da se napravi neki iskorak, samo da zdravlje posluži.

Kakve su ambicije Tuzla citija za ovu sezonu, a kakve Vaše lične ambicije i planovi?

-Naš predsjednik je ambiciozan tako da i ove godine je imperativ da budemo među prva 4 tima, da uđemo u Evropu. Prošle godine, tj. kada se prvenstvo prekinulo završili smo na 5. mjestu, sa samo 2 boda zaostatka za Borcem.

Svjedoci smo da će se od ove sezone, a zbog pandemije COVIDA – 19, poštovati određene mjere predostrožnosti na mečevima. Kako će to uticati na nogomet i utakmice?

-Pa iskreno, dosta stvari je nejasno i nelogično, ali mi te mjere ipak moramo poštovati. Npr. nepozdravljanje kada izlazimo na teren, a kada krene utakmica, svako malo se dešava duel kontakt. Ali se nadamo da će i ova glupa panedmija proći i da će se vrati u normalu sve i da se vrati publika – jer bez njih nema smisla da se igra.