Jedan od sportskih radnika u Jablanici sa najdužim trenerskim stažom je trener Turbinine ženske ekipe, Maid Tahirović. Tahirović je sportski entuzijasta koji je 35 godina svog života posvetio radu sa jablaničkom omladinom. Tim povodom smo porazgovarali o trenerskom pozivu, rukometu, kao i o aktuelnim dešavanjima u Ženskom rukometnom klubu Turbina.

Kada ste se Vi prvi put sreli sa rukometnom loptom?

-U 7. razredu osnovne škole, na turniru razreda. Turnir je organizovao nastavnik tjelesnog odgoja Denda Božidar. Tu sam izabran  za ekipu škole i skupa sa ostalim učenicima sam otišao igrati rukomet, na Male olimpijske igre, koje su se održavale u Trebinju. S obzirom da u to vrijeme u Jablanici nije bilo rukometnog kluba, prestao sam  se i baviti tim sportom.-

Kada se počinjete aktivno baviti rukometom?

-Dolaskom u Jablanicu rahmetli Zlatana Alikadića, 1977. godine se osniva rukometni klub, gdje se ja odmah uključujem, kao tada najmlađi član kluba.-

Vaša igračka karijera je dugo trajala. Za koje ste sve klubove nastupali?

-Poslije prvih rukometnih koraka u Turbini, 1980. godine na poziv RK Medveščaka odlazim u Zagreb. Medveščak je tada bio među prve 3 ekipe u  bivšoj Jugosalviji. Zbog nedostatka porodice vraćam se u Jablanicu gdje igram do 1985. godine. Tada sam dobio poziv iz RK Veleža. Velež je tada igrao Drugu ligu bivše Jugoslavije. Nakon toga, nakratko se vraćam u Jablanicu, te potom prelazim u RK Igman, za koji igram sve do početka rata u Bosni i Hercegovini. U toku rata, 1993. godine ponovo igram za Turbinu, sa kojom odlazim na prvo državno prvenstvo u BiH u rukometu. Prvenstvo se održalo u ratnom Sarajevu. 1999. godine završavam svoju igračku karijeru.-

Osvrnuti ćemo se i na Vašu trenersku karijeru, koja je vrlo bogata. Ispričajte nam Vaš trenerski put.

-Nakon povratka iz Veleža, na inicijativu rahmetli Zlatana Alikadića postavljen sam za trenera ženske ekipe RK Turbine. Na tom mjestu se i dan danas nalazim. U početku je bilo teško uskladiti  obaveze mene kao aktivnog igrača i mene kao trenera ženske ekipe, pogotovo što je to bio novi izazov i trebalo je dosta učiti. Biti igrač i biti trener su skroz dvije različite stvari. Zahvaljujući rahmetli Zlatanu završio sam i višu trenersku školu u Dubrovniku.-

Koji su Vaši najveći uspjesi koje ste ostvarili kao trener?

-Kroz rukometnu školu  Turbine, s obzirom da smo dugo u gradu bili jedini ženski kolektiv, prošlo je zaista mnogo djevojčica. Ni rezultati nisu izostali. Bili smo dva puta juniorski prvaci BiH, 2 puta kadetski viceprvaci BiH i jednom i pionirski prvaci BiH. U poslijeratnom rukometu niti jedna reprezentativna selekcija BiH nije mogla biti bez barem 2 igračice iz ŽRK Turbine. Možemo se pohvaliti da je ŽRK Turbina u sve reprezentativne selekcije dala više od 20 igračica, a i danas imamo djevojčice koje prolaze kroz te selekcije.-

I Vi ste također vodili reprezentativne selekcije?

– Trener Juniorske reprezentacije BiH sam bio od 1995. do 2000. godine, skupa sa selektorom A tima prof. Brankom Mikićem. Imao sam i pozive od drugih klubova iz Premier lige, koje sam odbio, zbog djece i rukometa u Jablanici.

Možete li se osvrnuti na stanje u ŽRK Turbina danas?

Poslije turbulentnih zadnjih godina u ženskom rukometu u Jablanici – stanje se stabilizovalo. Prva ekipa se takmiči u Prvoj ligi Federacije i zauzela je peto mjesto nakon prekida lige zbog pandemije. U klubu imamo  sve dobne skupine djece sa kojima radi Majdin Bajramović. Oni se takmiče u Ligi Hercegovine za njihov uzrast. Osvrnuo bih se na to da je kadetska ekipa 2 godine uzastopno prvak Hercegovine.

Za kraj, šta Vas je vodilo da izdržite sve ove godine? 35 godina trenerske karijere nije mala stvar.

Prvenstveno djeca. Svako njihovo radovanje i osmijeh pri postizanju gola i ostvarenoj pobjedi, pa i tugovanje kada izgube utakmicu. A i porodica, koja je cijelo vrijeme uz mene , a i u rukometu. Supruga Zahida je igračica sa najdužim igračkim stažom u Turbini , a i sada je aktivna u klubu.