Kipar Edin Šćuk, vlasnik obrta “Kiparstvo Šćuk”, izgradio je izuzetno uspješnu karijeru van svog rodnog grada Jablanice i države Bosne i Hercegovine. Naime, Edin je vrlo cijenjen i priznat kipar u Sloveniji, gdje je imao i čast raditi bistu Ivana Cankara, čuvenog slovenačkog književnika, povodom stote godišnjice smrti Cankara.  Iza Edina je mnogo uspješno završenih projekata. Ovom prilikom nam je otkrio otkud ljubav prema umjetnosti, nešto o svojim počecima, te da li Edin kao kipar i umjetnik ima omiljenju skulpturu koju je radio.

“Moji počeci i dodir sa kiparstvom potiču još iz ranog djetinstva, naime, tada sam se kao dječačić pitao kako tako tvrd kamen koji mi je napravio prvu ranu na koljenu trčeči po slatinskim livadama, može biti tako mekan ispod Boškove ruke. A Boško je, to znaju stariji granitovci, bio kipar, koji je često dolazio kod mog amidže na Slatinu klesati slova. I naravno znatiželjan, kao svako dijete, probaš i ti udariti čekičem po kamenu. Tada je to sigurno bio Sizifov posao za dječaka, ali želja da se nešto napravi u kamenu je bila velika. Po drugoj strani, otkrivajući sebe, uvijek sam volio nešto crtati i moram priznati da mi je to išlo od ruke. A što je najvažnije i čak najbitnije, kada gledam unazad, to je ta unikatnost čovjeka/umjetnika/stvaraoca. Naime, ako mi je išta ostalo u sjećanju, ostao je miris kamena. Neko će reći, pa zar kamen može mirisati. Može, može itekako. Ja sam granitovo dijete. Moj rahmetli otac je proveo radni vijek u majdanima i kad je god dolazio kući sa posla, on je mirisao na kamen. Njegova plava bluza, na kojoj je na prednjem džepu pisalo Industrija granita Jablanica, širila je miris po cijeloj kući, po kamenu, sve do narednog dana, da bi ujutro bila ispraćena uz miris jutarnje kafe. I tako godinama i godinama. I sigurno to je bio prvi znak nekog tog životnog pravca/životnog puta.”

Uprkos preprekama na koje je nailazio u želji da postane ono što je želio, Edin je uspio u svojoj namjeri:

“Naravno, za svako zvanje treba i obrazovanje. Poslije osnovne škole upisujem se u jablaničku opštu gimnaziju. Tu se ne mogu  zaboraviti svi ti učitelji, nastavnici, profesori, koji su dali svoj doprinos u životnom putu. Oni su ti koji su pored mojih roditelja zaslužni što su se sve životne prepreke savladavale sa uspjehom, negdje daleko od rodnog praga. Govorim iz razloga što sam poslije završene gimnazije probao sa upisom na kiparstvo u Sarajevu, već davne 1982. godine, ali nažalost nije mi uspjelo. U to vrijeme je zaista bilo puno kandidata za Akademiju, a bilo je svega 6-7 mesta za brucoše. Razočaran odlazim na služenje vojnog roka i na veselje moga oca upisujem geodeziju u Beogradu. Dolaskom u Beograd otkrivam novu sredinu, a ujedno upoznajem bolje samoga sebe. U kratkom vremenu upoznajem ljude, kipare, koji će biti predsudni za moj daljni životni put. Naime, pored studija geodezije, uvijek sam se kretao i radio po raznim ateljeima i kamenorezačkim radnjama i sa razlogom mogu reći, da je to bila najbolja akademija, praktična akademija. Sa druge strane nisam razočarao roditelje. Ipak su imali sina inženjera, ali koji nikada nije radio kao inženjer. Ali nije mi žao, jer čitav ovajradni vijek radim ono što volim i ono što  me veseli, klešem kamen, oblikujem glinu, čak u zadnje vrijeme i drvo uzmem u ruke.”

Šćuk iza sebe ima mnogo uspješnih izložbi:

“Dobar umjetnik mora biti prije svega i dobar radnik, što znači moraš biti konstantan. Ako dođe nadahnuće, osjećanje koje imate u sebi, koji ima na neki način rok trajanja i ako to osjećanje ne bude iskorišteno, nažalost neće ni biti predstavljeno, bolje reći, neće biti iskazano u obliku, neće biti skulpture. Sve su to faze razvoja umjetnika i u svim tim ciklusima stvaranja uvijek je kiparski material bio „kamen“.  Ipak treba napomenuti i druge vrste materijala (poliuretan), kojeg sam koristio  za izradu kitova, za veliki park (Arboretum, Volčji potok, Kamnik). To je zaista bio zahtjevan projekat, izrađeni su kitovi u prirodnoj veličini, tako da je to bio raj za oči. Kad smo već kod očiju, treba spomenuti i srce, i to posebno gledanje srcem. Nime, kad sam radio izložbu konjskih glava u kamenu, koje su bile stilizirane na moj način, na samom otvaranju izložbe vidio sam reakciju ljudi. Svi posjetioci imali su istu želju, htjeli su da pomiluju moje skulpture, konjske glave. Istina, po nekom nepisanom pravilu, to nije dozvoljeno, ali kod mene je to ipak bilo dozvoljeno. Tada se u meni rodila ideja, da pozovem slijepe i slabovidne ljude na izložbu, pa da i oni osjete na svoj način oblik skulptura, u tom primjeru oblike konjskih glava. Na moje veselje i iznenađenje, imao sam cijeli autobus slijepih i slabovidnih ljudi na izložbi. Zaista i danas se naježim kada se sjetim tog događaja, kako su oni sa dodirom  po kamenu i gledanjem sa srecem pogodili boju kamena (svijetlo, tamno) i karakter oblika konjske glave. Jer sve konjske glave imale su različite poze s kojima sam izrazio karakter životinje i oni su to osjetili. Zaista lijepo i nezaboravno iskustvo. ”

Svakako moram napomenuti izložbu u Jablanici, koja mi je ostala u srcu, kako meni, tako i Jablaničanima, jer je bila posvećena mom ocu i čitavoj njegovoj generaciji, koji su radili i stvarali Granit. Tematski to je bila izložba hiljadugodišnja historija BiH, prestavljene u skulpturama. Zaista je to bilo jedno krasno veče, sa puno puno osjećanja.”

Edinu je pripala čast izrade skulpture čuvenog slovenskog književnika, Ivana Cankara:

Što se tiče skulpture Ivana Cankara, slovenačkog književnika, treba reći da je 2018. bilo 100 godina od njegove smrti i povodom te godišnjice meni je pripala čast da izradim u cjelini, zajedno sa postoljem, cijelu kompoziciju tog projekta. Skulptura je postavljena na Vrhnici, rodnom mjestu Ivana Cankara i otkrivena je rukom predsjednika Slovenije, uz sve državne svečanosti.  Cijelim tim projektom vodili su me stihovi Maka Dizdara, da je smrću samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda, što je tačno i u primjeru Ivana Cankara. I sto godina poslije njegove smrti ponosno stoji na Triglavu među zvijezdama. Zaista sam ponosan na to što mi je ukazano povjerenje za izradu te skulpture.”


Šćuk je svojevremeno poklonio Travniku skulpturu sa likom Ive Andrića:

“Istina je da sam za Travnik, bolje reći za rodnu kuću našeg bh. pisca Ive Andrića poklonio skulpturu sa njegovim likom. Sve se dogodilo slučajno, kada sam posjetio Travnik jednom prilikom na ljetnom odmoru i u razgovoru sa kustosom muzeja Enesom Škrgom, došli smo na ideju, da bi takva skulptura bila primjerena takvom mjestu. Skulptura je postavljena na samom ulazu u muzej, tako da vas kod posjete njegovoj rodnoj kući, dočeka njegov lik, koji kaže ipak, sve je moje u Bosni. To je moj razlog bio i ostao zašto sam poklonio skupturu gradu Travniku.”

Umjetnici imaju tendenciju da se vežu za svoja djela:

“Svaki moj rad, svaka svoja skulptura priraste srcu. Ali dođe vijeme kada se autor mora oprostiti od skulpture. Pravila su takva, da svaka skluptura ima i svoga kupca. Ponekad neki radovi nisu i ne mogu biti prodani iz razloga što ti neki glas govori, da kupac koji želi tu sklupturi, nije pravi za tu skulpturu. I tu nije sporan samo utrošeni rad i vrijeme za taj rad, koji svakako ima svoju vrijednost sa te strane gledanja, nego je svakako veća vrijednost sa strane osjećnja, jer ne smijemo zaboraviti, da je svaka umijetnost, pa i kiparstvo, sama stvar osjećanja. I kad govorimo o tome koja mi je skulptura prirasla srcu, iskreno mogu reći da mi je majka Srebrnice svakako najdraža skulptura. U toj skulpturi je sva čistoća ljudske duše, sva snaga ljudskog duha, da i ako skrhana bolom i na koljenima, prkosi zlu jer ne može i neće nikada zaboraviti zlo naneseno majčinoj čistoj duši. U toj skulpturi je duša naše cijele Bosne.”

Za kraj razgovora, Šćuk se obratio mladim ljudima koji žele krenuti putem kiparstva:

“Za sve mlade ljude, a vjerujem da ih Jablanica ima puno, koji žele i sanjaju o kiparstvu, savjetujem, da svoje snove pokušaju ostvariti. Način da ostvare svoje snove je jednostavan. Iskreno i otvorena srca volite svoj poziv, svoje poslanstvo. Put da upoznate samog sebe je dug. Na kraju tog puta je rezultat, da ste zaista ono što jeste. Na tom putu treba biti prirodan, radan, iskren. Duboko iskreno osjećati sve oko sebe, učiti i znati ono što je potrebno. Kritike, one dobre pa i one loše iskoristite u svoju korist. Morate biti hrabri i odlučni, jer kiparstvo u kamenu zahtijeva odlučnost i hrabrost. Naravno, za sve ovo potrebna je i prilika. Za sve buduće generacije Jablanica mora što prije dobiti obrazovni centar, za obradu i oblikovanje kamena. Treba dati priliku i mogućnost djevojkama i mladićima, koji osjećaju  umjetnost, osjećaju kamen i koji žele da se izraze kroz tu vrstu materijala na svoj vlastiti način. U godinama koje dolaze, biti će vjerovatno govora o sto godina obrade kamena u Jablanici. Šta pokazati, šta smo to napravili??? Imamo samo ljude koji polako odlaze. Ako je ovo kritika, onda je zaista bila iskrena, jer ne treba zaboraviti da kamen ima jednu jaku simboliku. a to je da traje i traje.”