Drugo državno prvenstvo u planinskom trčanju održano je jučer, u nedjelju, 06. septembra 2020. godine. Utrka je bila duga 77km, sa 3355m uspona.

Naša sugrađanka, Jasmina Kavazović, koja u posljednje vrijeme niže izvanredne trkačke rezultate, ostvarila je sljedeći rezultat:

1.mjesto ženska kategorija
5.mjesto ukupni poredak

“Ova godina je bila planirana za dvije utrke, te su u planu bile striktne pripreme samo za to. Prva utrka je trebala da bude Vipava u Sloveniji, bazni dio priprema se odradio, međutim zbog cjelokupne situacije u svijetu utrka je otkazana. Zadnja četri mjeseca su bila posvećena ovome, pripremama za Skakavac Trail, pored posla, obaveza, milion prepreka na putu, mogu reći uspjeli smo”, prva je reakcija Jasmine Kavazović.

Staza je ove godine bila znatno zahtijevnija:

“Nije ovo samo prvo mjesto, ovo je put o kojem se naravno ne piše, ali nakon svih uspjeha mogu reći da sam prvi put jako ponosna na sebe. Za razliku od prošle godine i prvenstva gdje je staza bila duga 45km, ove godine šef Amir Bašić je odlučio da nas malo počasti, pa nam je dao 77km kroz sve i svašta.
Na stazi je bukvalno bilo svega, start u 04:00h u noći iz Sarajeva, skupina nas, sa lampama se zaputila u brdo. Zapravo, prvo nas je spustio na Miljacku, gdje smo tri kilometra hodajući imali priliku ili proći to polako, ili napraviti jedan pogrešan korak pa se vratiti na start do Drvenije ali plutajući. Kad smo se izvukli iz rupe, gas i brdo.”

Jasmina ističe kako je izuzetno zahvalna mnogobrojnoj podršci:

“Staza za mene je jako dobra i interesantna, raznolika i oštra. Dosta problema smo imali svi trkači sa gubljenjem na stazi, jer se događalo da je neko lutao po stazi, skidao markacije, kidao, te okretao table u kontra smjeru. To se događa, koliko god da organizator pokrije stazu, uvijek ima druga strana koja ne želi da se lijepi događaji završe dobro. Naravno, nisam sama zaslužna za sve ovo. Na stazi su bile mama i moja Majla Beglerović, koje su nam na tranziciji ubrzale proces uzimanja hrane, vode i ostalog. Posebno mjesto ove utrke bih dala svom prijatelju Joji Volariću, sa kojim sam prošla svaki segment ovih priprema, te probijanje nekih granica za koje nisam vjerovala da sam sposobna. Moram spomenuti svoju ekipu Škola trčanja Sanus Motus Mostar koji su tu cijelo vrijeme, na čelu sa šefom Vedranom Markotićem, uz kojeg se svaki dan penjemo na stepenicu više. Također, hvala kolegi Darku Biliću i njegovom timu Rehabilitacijski centar Život na “popravljanju” noga u zadnji tren. I mojoj Edisi Idrizović što nas je ugostila da se pripremimo i osjećamo kao kući.”