Adis Halilhodžić je, prije punih 5 godina, zajedno sa prijateljem Amelom Motikom osnovao MNK “Pionir”. Od tada Klub ne prestaje da niže zapažene rezultate i uspjehe. Inače, Adis potiče iz sportske porodice, gdje je nogomet redovno bio tema razgovora. Naime, Adisov otac je bio igrač, a kasnije se okušao i kao trener, rahmetli amidža Salem je radio sa mlađim kategorija, dok amidžu Vahida Halilodžića ne trebamo posebno predstavljati. Logičan slijed stvari je bio i Adisov nogometni angažman. Donosimo Adisovu priču o njegovoj igračkoj i trenerskoj karijeri.

Potičete iz sportske porodice. Nogomet je u Vašoj porodici nekako tradicija. Da li je to imalo presudni značaj da se i Vi krenete baviti nogometom?

-Naravno da jeste, nogomet je glavna tema u našoj porodici. Moj otac je bio igrač i poslije trener, zatim moj amidža rahmetli Salem koji je radio sa mladim kategorijama baš kao i ja, trenirao je nekoliko poznatih bosanskohercegovačkih velikana poput Salihamidžića, Barbareza itd., a naravno tu je i megapopularni Vahid Halilhodžić na kojeg ne treba trošiti puno riječi. Pored moje ljubavi prema sportu, to je bio jedan od razloga da i ja nastavim porodičnu tradiciju.

Iza sebe imate bogato igračko iskustvo. Možete li se osvrnuti na taj period i koliko Vam ti dani nedostaju?

-Počeo sam sa 7 godina da treniram u Fudbalskom klubu Turbina gdje sam i ostvario prve nogometne korake i prošao sve omladinske selekcije. Sa 20 godina sam otišao na probni rad u Velež Mostar i potpisao profesionalni ugovor na 2 godine. U isto vrijeme sam išao na fakultet za sport i zdravlje. Ipak, najbolja sportska druženja pamtim u Turbini gdje smo imali neke zapažene rezultate, a jedan od njih je kad smo izborili plasman u veći rang, a to je Prva liga Federacije. Odigrao sam preko 300 zvaničnih utakmica za FK Turbina.

Vaš Mnk Pionir je pravi rasadnik talenata, u zadnje vrijeme osvajate mnogo titula kako na ekipnom tako i na individualnom nivou. Kako je došlo do priče o osnivanju Pionira?

-Moj prijatelj Amel Motika i ja smo zajedno studirali i isti dan diplomirali i zbog nestašice posla u našoj državi, došli smo na ideju da pokrenemo sopstveni malonogometni klub. Naš klub postoji punih 5 godina i kroz naš klub je prošlo blizu 200 djece. Trenutno brojimo izmedu 80 i 90 dječaka i djevojčica. Što se tiče rezultata, možemo se pohvaliti da smo poznati i u našem kantonu ali i širom cijele BiH kao prvaci kroz razne kategorije. Mozda zvuči malo neskromno, ali gdje god smo učestvovali na turnirima napravili smo zapažene rezultate. Naglasio bih i da imamo saradnju sa Veležom, trenutno naših 12 dječaka nastupa uspješno za Velež. Ponosni smo na činjenicu da smo pobjedili jednog velikana kao HNK Hajduk Split i jednog Fk Željezničar Sarajevo. Ovo su samo neke od naših pobjeda a bilo ih je mnogo.

Možete li uporediti  kako je to biti igrač, a kako trener? Šta je po Vašem mišljenu zahtjevnije?

-Puno lakše je biti igrač nego trener, kad si igrač samo razmišljaš kako ćes izaći na teren i zaigrati, a uloga trenera je puno veća i ozbiljnija, odgovornija. Dječacima i djevojčicama koje treniram sam ujedno i trener, pedagog, prijatelj – kao drugi otac.

Da li imate neku želju koju u toku Vaše igračke karijere niste uspjeli ostvariti?

-Naravno da imam, volio bih da sam zaigrao za jedan od klubova koji igraju Ligu petice.

Koji su planovi za budućnost MNK “Pionira”?

-Škola fudbala Pionir će i dalje u budućnosti nastaviti raditi sa djčacima i djevojčicama uzrasta od 5 do 13 godina gdje nam je cilj da kroz lijepo druženje, edukaciju  i igru djecu pripremimo za veliki teren. Ipak, na djeci nam ostaje svijet i možda se baš među njima krije jedan novi Vahid Halilhodžic, Hasan Salihamidzic, Senad Lulić, i tako dalje.